Divlja i lijepa, takva je Podgorica sa Malog brda. I u mojim očima

U Podgorici sam rođena. Zapravo, tada je to bio još Titograd. Tu sam naučila da govorim, pa sam u Mostar, kao četvorogodišnjakinja, ponijela svoj podgorički i čudila se što se drugi čude kad kažem da je nešto „glibavo“.

Nisu se samo čudili. Bilo im je i smiješno. Kasnije sam usvojila hercegovački govor, ali smo sestra i ja između sebe često govorile “podgorički” – kao da je drugi jezik. I imamo i danas sposobnost da, čim pređemo BiH granicu, govorimo ovako, ili onako.

Svih 12 godina života u Mostaru sam voljela Titograd. I sanjarila o povratku.

„Studiraću tamo“, to je bio moj veliki plan.

No, dok mi kujemo planove, život ide i dešava se često mimo nas. Desila se 1992, rat na prostoru bivše Jugoslavije. I vratih se ja u Titograd, ne baš onako kako sam željela. Stigli smo u aprilu.

Stari most, Mostar
Stari most, Mostar

Nije prošlo mnogo, grad je već dobio novo-staro ime. Pamtim i profesora koji je zadihan toga dana stigao na nastavu u ponosan pokazivao kragnu košulje i tragove baruta, jer – morao je opaliti koji put da prekrsti tablu na izlazu iz Zete ka Podgorici.

Volim ovaj grad. Sa svim njegovim dobrim i lošim stranama. Rođena sam ovdje, ovdje sam živjela svoje srednjoškolske dane, devedesetih „visila“ u centru na parkingu sa ekipom, gdje smo slušali muziku sa kasetofona, bježala sa časova, sa drugaricama sakupljala sitne marke za cigare i kafu, zaljubljivala se i odljubljivala… Jesam, tu sam ispunila i želju iz djetinjstva i nakon Kotora, ipak u Podgorici završila fakultet.

Volim ovaj grad. Iako pamtim i loše godine. Stajanje u redu, ispred Crvenog krsta. Istina, više je u redovima stajala moja sestra, nego ja – ja sam tih godina živjela i studirala u Kotoru.

I sad me jeza prođe kad neko pomene “Debelu Bertu” i dane kad se pištolj vadio kao iz šale. Jednom su tata i sestra u Bloku pet zamalo stradali kad je neko osuo paljbu – ne na njih, no oni su se našli na ulici. Nekako danas osjećam kao da opet živimo to vrijeme.

Više ne pamtim zašto smo to radile, ali pamtim i jedno zimsko gaženje Ribnice sa sestrom od tetke. Kao da mladosti treba razlog.

Pamtim i ljeta na obali Cijevne. Odrasla sam na Neretvi, ali sam bila očarana Cijevnom. Mostarci ne ljutite se. I danas želim da imam oči boje Neretve. Ali dođite da vidite kanjon Cijevne!

Pogled na kanjon Cijevne
Pogled na kanjon Cijevne

Volim ovaj grad. Posebno zelena mjesta. Njegove parkove i šume.  One kojih je danas manje nego ranije. A čujem eto se nadležni dozivaju pameti, pa će ozelenjeti naknadno ono što su propustili i betonirali… I grad će ponovo biti zelen. Najzeleniji u ovom dijelu svijeta. OK, to je sad već moja želja.

Uspomena je mnogo. I emocija. A koliko su izmiješane, koliko je tu i sreće, ponekad ljutnje, ljubavi, oduševljenja, razočaranja… shvatila sam kroz samo jednu šetnju dijelom ovog grada – kroz šetnju pješačkom stazom Gorica-Malo brdo-Duklja.

Kad sam prije nekog vremena konačno riješila da i sama vidim ono što je ponudila Turistička organizacija Glavnog grada, imala sam nekakvu ideju da ću proći putevima poput onih na planinama – bez saobraćaja, na čistom vazduhu…

Staza kreće od crkve Svetog Đorđa na Gorici. Prolazi pored Spomenika par­ti­za­nu bor­cu, preko ob­no­vlje­nog vi­se­ćeg mosta An­dri­je Ka­ži­ća na Mo­ra­či.

Digresija – oduševilo me kada sam u Zagoriču vidjela očuvane klupe koje su napravila djeca iz Osnovne škole “Marko Miljanov” sa Konika – ista ona djeca čije je klupe tadašnja uprava škole (od)bacila! Na sreću, djeca su se izdigla iz toga. A od novog ministra prosvjete očekujem da ispuni obećanje prethodnog – da će ubuduće njegovati, a ne kažnjavati slične inicijative. Samo ovo.

U pitanju je urbana sredina, 11 kilometara duga staza dijelom prolazi kroz grad i stambena naselja. Ali, to sam nekako progutala.

Ljutilo me jer je usput mnogo smeća, jer prolazi kroz nelegalno naselje. Šta tu ima atraktivno?

Već na rubu odluke da se lijepo vratimo nazad, konačno stigosmo do dijela Malog brda gdje prestaju kuće. To je negdje pred sam vrh brda.

I konačno vrh. I pogled na grad koji volim. Takav kakav je. Na Goricu. Ljubović. Ćemovsko. Zlaticu. Masline. Tološe. Blok 5, 6, 9. Zabjelo. Zagorič. Centar. Na Skadarsko jezero čak.

Pogled na grad nekad i negdje zelen i lijep. Nekad i negdje prljav i divalj. Ali, vjerujem zaista, grad koji je još moguće učiniti najljepšim. I najzelenijim u ovom dijelu svijeta. Rekoh li to već, to je moja želja.

I, kao što volim ovaj grada takav kakav je, voljeću i ovu stazu, koliko god me nervirali smeće i divlje naselje na brdu. Vjerujem jednom će neko urediti i to.

Vi ćete možda stazu voljeti ljeti, kao što sam ja nekad, kao srednjoškolka, voljela duge šetnje s kraja na kraj grada. Danas mi baš ne prijaju, radije šetam s jeseni i proljeća, čak i zimi. Samo, ako se stazom zaputite ljeti, imajte na umu da na Malom brdu nema vode.

Staza je odlično markirana, tako da nema bojazni da ćete se izgubiti. Sa vrha Malog brda put dalje vodi prema Vranjskim njivama i Duklji.

Volim ovaj grad. I danas na njegov rođendan, preporučujem da posjetite promociju knjige “Istorija Podgorice – hronologija događaja”, autora Danila Burzana.

Knjiga će vam na preko 480 strana, pored ostalog, otkriti zanimljivosti poput one da je u 14. vijeku u Tuzima postojalo diplomatsko predstavništvo Dubrovačke Republike, da je u Podgorici prvi bicikl vožen 1907, da je u gradu prvi film prikazan deset godina kasnije – 1917.

Jeste li znali da je u Podgorici, 1920. rođena buduća kraljica Saudijske Arabije? Da je na Ćemovskom 1960. sniman američki igrani film “Trojanski rat” i da je 1999. jedan Zećanin – Duško Madžarović iz Berislavaca, postao Mister Univerzum…

Promocija knjige će biti organizovana u okviru manifestacije “Decembarska umjetnička scena 2016”, 21. decembra, u Kosoj sali Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“, sa početkom u 19 sati.

I preporučujem da pratite Facebook stranicu časopisa “Džada Glavnog grada”, čiji je prvi broj objavljen nedavno. Ne krijem, već sam dobila primjerak i – obećava! Već sam planirala da preporučenom receptu napravim doma bozu i sanjarim o staroj Podgorici.

Voliš li i ti ovaj grad?

PS: Ako imate više vremena, sjajan pogled na grad se pruža i sa više vidikovaca na stazi “Krug oko Korita”.

Komentari

comments