Rođena u Rožajama devedesetih, u porodici likovnih umjetnika, Đulija Kardović godinama uspješno radi kao frizerka u salonu koji je njen. Ali ona nije “obična” frizerka. Ona je frizerka sa bezbroj interesovanja.
Bila je u to vrijeme student i, ne sjećam se baš koji je ispit u pitanju, ali sestra me zamolila da joj pomognem oko upitnika o Podgorici – šta je to što biste pokazali posjeticima koji dođu u glavni grad Crne Gore?
Da sam u Rožaje stigla dvadesetak, do mjesec dana ranije, mogla sam da probam kajakanje Ibrom. Ali nisam.
Visina koju penjete i nadmorska visina koju je neophodno savladati tokom uspona nisu mjerilo težine jedne planinarske, trekking ili zovite je kako hoćete ture. Zapamtite to. Dokaz za to je Vranjina.
Kada me je, evo će treća godina, tadašnji urednik nedjeljnog izdanja “Vijesti”, Brano Mandić, zamolio da napišem riječ, dvije o planinarskim pohodima, imao je zapravo ideju da čitaoce uputim u to kako i sa kojim organizacijama mogu bezbjedno obilaziti Crnu Goru.
Ja sam Kalač. Po ocu. Iz sela Gusnice, Kalače, kod Rožaja. Nisam nikad živjela u Rožajama. Rođena sam u Titogradu, odrasla u Mostaru. Kad smo došli iz Mostara 1992, ostali smo u Podgorici. Jednom je tata pomenuo da idemo u Rožaje, jer nismo imali ništa. Lakše je, mislio je, podnijeti nemaštinu među svojima. Nismo otišli. Svoje imamo i u Podgorici, pa smo ostali tu. Veći grad, misli čovjek, veće i
Zaljubila sam se. Ponovo. U Boku Kotorsku. I tako opravdala naziv prošlonedjeljne pješačke ture “Love Is In The Air” (Ljubav je u vazduhu). Ako se broji ovakva ljubav, svakako.
“Idem na planinarenje”, radosno sam, umjesto jednostavnog “ne mogu”, protekle sedmice odgovarala svima koji su me pozivali na druženje.
Stefan je nosio rekete i loptice. Iako stolovi za stoni tenis toga dana nisu bili završeni, on je želio da igra. I odigrao partiju, dvije… deset sa majkom.
Damira, ovdje ne bi dobila Iskru, jer ti je konkurencija velika, reče mi svjetski putnik, moj prijatelj Edin Krnić, nedavno, nakon što je posjetio Ruandu.
