Pohod na Rumiju: Barska bitka, pogled na jezero i more, i crnogorski začini u mom tanjiru

Pohod na Rumiju: Barska bitka, pogled na jezero i more, i crnogorski začini u mom tanjiru

“Idem na planinarenje”, radosno sam, umjesto jednostavnog “ne mogu”, protekle sedmice odgovarala svima koji su me pozivali na druženje.

I samo što bih to izgovorila, pitala bih se pa je li stvarno planinarenje šetnja sa Skadarskog jezera do Starog Bara?

Zovite vi to kako hoćete, ali ja šetnju od oko 13 kilometara, savladavanje oko 350 metara nadmorske visine uzbrdo, pa još oko 650 mnv nizbrdo, ne mogu zvati nikako do planinarenjem.

Montenegro Phototrekking je organizacija sa kojom sam napravila prve planinarske korake. Ozbiljnije. Ako ne računam dane kad me tetka dok sam bila dijete vodila u borovnice u Bor Radončića, kad sam iznad Prokletija vidjela najcrnje nebo u životu i bježala pred nabujalom vodom i pomišljala kako je jednostavnije otići na pijacu i kupiti kanticu borovnica. Kome je do borovnica. I ako ne računam one šetnje od Gusinja do Grebaja – znam, nije to zapravo planinarenje, ali volim da o tome danas mislim tako. I nije da je djetetu lako da prepješači preko 7,5 kilometara! U jednom pravcu.

Sa Phototrekkingom sam 2009. godine pela Vrmac. Uslijedili su lijepi mjeseci, godina, dvije, tri druženja i osvajanja vrhova, pala je i Zla Kolata, najviši planinski vrh u Crnoj Gori (2.534 mnv).

U Prokletije smo se zaljubili, "Vijesti", avgust, 2010.
U Prokletije smo se zaljubili, “Vijesti”, avgust, 2010.

Iako sam dosta često išla na ture, nekako sam uvijek propuštala one “južnije”. Ako se ona može nazvati tako, onda je, poslije Vrmca, moja prva južna tura ona decembarska, humanitarna šetnja sa Planinarsko-sportskim klubom Montenegro Guide do sela Deljaj, odakle se pruža najljepši pogled na kanjon Cijevne.

U nedjelju sam prvi put bila na Rumiji. Sa Phototrekkingom. Ostala sam dužna uspon na vrh Rumije (1.594 mnv), ali je i ova šetnja od Gornjih Murića, preko sela Pinčići, prevoja Bijela Skala, do Starog Bara bila dovoljna da shvatim kako sam grešna što sam dosad propuštala južne ture. To je valjda jer radije šetam kroz šumu, predjelima u kojima ima izvora i usred ljeta i gdje mi mozak neće proključati od vrućine.

“Fantastična, mega, giga, ultra tura! Preko Bijele Skale na Rumiji silazimo direktno u Stari Bar. Svašta ćemo da vidimo: i jezero i more, i neka stara sela, potoke, mostove…”, ukratko je glasio opis ture.

Autobusom smo, iz Podgorice, preko Virpazara, došli do Gornjih Murića, na oko 550 mnv. Prema Wikipediji, to mjesto je, prema popisu iz 2003, u osam domaćinstava, imalo 25 stanovnika. Na prethodnom, popisu iz 1991. godine, Gornje Muriće su naseljavala 124 stanovnika.

Ne sjećam se da smo tokom šetnje vidjeli bilo koga. Ni u Gornjim Murićima, ni u selu Pinčići. Samo tor sa ovcama. I jednog psa, koji se, dok smo prolazili, lijeno protezao na terasi.

Detalj iz sela Pinčići
Detalj iz sela Pinčići

Usput je sve mirisalo na majčinu dušicu. Brala bih, ali sam već dovoljno kasnila za grupom svaki put kad bih se zaustavila da napravim fotografiju.

Pješačke ture volim jer su odlična antistres terapija (nakon jedne mi možete skakati po glavi sljedećih sedam dana… dobro, ne baš sedam, dva sigurno). I zato što na turama imam priliku da uživo vidim i rijetke i zaštićene biljne vrste. Još me drži oduševljenje albanskim ljiljanom (Lilium albanicum), kojeg sam prvi put vidjela na Bjelasici.

Albanski ljiljan
Albanski ljiljan

Na ovoj južnoj turi, nakon što smo napustili Pinčiće, naletjeli smo na nježnu kockavicu (Fritillaria gracilis), još jedan cvijet iz porodice ljiljana. Njen Locus classicus, mjesto gdje je prvi put primijećena i opisana kao nova vrsta je, kaže Darko Šarčević, naš vodič i biolog, upravo na obroncima planina iznad Bara. Guglanje me dovelo do podatka da nježne kockavice ima i na Ćemovskom polju, uz žbunove.

Kockavica, kao i albanski ljiljan, spada u zaštićene vrste, pa je njihovo branje, prema Zakonu o zaštiti prirode, kažnjivo.

Nježna kockavica
Nježna kockavica

Majčinu dušicu nisam ubrala, ali sam uspjela da uberem šaku vrijeska ili planinskog čubra (Satureja sp), koji je u Crnoj Gori poznat kao rtanjski čaj. Darko ga je preporučio kao odličan dodatak pašti bolonjeze. Ja sam uživala u mojoj piletini sa povrćem.

Spuštanje ka Starom Baru je počelo kad smo konačno stigli do Bijele Skale, na oko 900 mnv, odakle se pruža pogled na Bar, na more. Pošto je na vrhu bilo prilično vjetrovito, bez mnogo zadržavanja smo nastavili dalje, prema lokaciji sela Tuđemile, gdje se u oktobru, 1042. godine, prema većini istoričara, odigrala Tuđemilska, odnosno Barska bitka.

Da li je Stefan Vojislav do nogu porazio vizantijsku (grčku) vojsku u Tuđemilima ili se velika bitka, koja se smatra početkom istorije crnogorske državne nezavisnosti, kako tvrdi Gojko Crnčević, odigrala u crmničkim vrletima visoko u kanjonu Orahovštice? Ne znam, istorija mi nije jača strana, ali je svakako bilo zabavno slušati Darka kako je, uz zvuke trube, dočaravao događaje iz noći kada su Dukljani “uz strahovitu vrisku i uz zvukove truba i rogova”, paralisali Vizantijce.

Poslije časa istorije, nastavili smo šetnju do Starog Bara savladavanjem visinske razlike od oko 650 metara – nizbrdo. Ko je planinario, zna da je spuštanje često teže od uspona. Bilo je i dionica koje smo prelazili skoro četvoronoške, neko pridržavajući se povremeno za druge učesnike ture. Ali, što je najvažnije, niko nije pao. A to je za turu na kojoj je oko stotinu ljudi, odlično!

U Stari Bar smo stigli oko 18 sati. Umjesto obilaska unutrašnjosti, vrijeme do polaska kući proveli smo neko uz kafu, neko uz pivo,  u Starobarskoj čaršiji. Propustili smo tursko kupatilo – amam iz XVII vijeka, barutanu, ostatke crkve Sv. Nikole, koju je godine 1288. sagradila žena srpskog cara Uroša, poznatija kao Jelena Anžujska ili Jelena Kurtnejska. I ostatke akvadukta, iz XVI i XVII vijeka, preko kojeg je dovođena voda u grad. I 2.000 godina staru barsku maslinu u naselju Mirovica.

Stari Bar ne poznajem. Moraću češće na južne ture. Makar to ne bilo ovako planinom.

O turama koje Montenegro Phototrekking priprema za maj, pogledajte na Facebook stranici organizacije, čiji je moto “Na našim turama nema nepoznatih, već samo prijatelja koje još niste upoznali”.