Iz Mostara, gdje sam odrasla, pamtim dva mirisa. Miris uglja, zbog centralnog grijanja. I miris lipa. Da, lipe me uvijek podsjete na Mostar.
Imaju mirisi neku magičnu moć da ožive sjećanja.
Prođem nekad biciklom ulicom pored Osnovne škole “Savo Pejanović”, u Podgorici, onuda gdje je nekad bio bioskop “Kultura”. Zamirišu lipe. I ja se vratim u djetinjstvo.
Vidim soliter preko puta Građevinske škole, u Ulici Stjepana Radića. Tu smo živjeli do mog šestog razreda. Vidim garažu na koju smo se mi djeca peli preko divljeg šipka, ispod kojeg smo pravili logor. I vidim prve vožnje biciklom, jurnjavu na rolšuama – nemamo svi par, pa neko nosi lijevu, neko desnu. I vidim igru limuna i narandže, valjda to ovdje zovu planovi.
Vidim baštu komšija koji su imali kuću iza naše zgrade, beremo ljubičice. S proljeća. Pa kajsije, kad dođe ljeto. Čini mi se da su se sva djeca iz komšiluka okupljala baš u toj bašti. Tu smo se spremali za priredbe, priređene za komšiluk. Ne, niko ne bi odbio da plati kartu da vidi kako plešemo, recitujemo, pjevamo… Ali, nas niko nije odbijao ni kad smo prodavali ambalažu od pojedenih sladoleda…
I ostala mi je želja iz tog vremena da nekad u životu imam kamper. Prvi sam vidjela baš u toj bašti, pravio ga djed te naše drugarice čije smo dvorište zaposjeli. Da, pravio.
Koliko puta sam samo zamišljala kako izgledaju njihova putovanja, ljeta i zime, u tom kamperu. Mi smo uvijek išli na ljetovanje, na zimovanje, praznike nismo provodili u Mostaru. Ali, nismo imali kamper.
I Nikšić je imao moć da me vrati u djetinjstvo. U Mostar. Jer i Nikšić je mirisao na lipe.
Čujem graju djece u dvorištu škole “Braća Ribar”. Dok prilaze, nose sa sobom uredno zapakovane i zavezane stare novine. Bacali bismo ih u jedan veliki kontejner i išli dalje, da nađemo druga, drugaricu, uhvatimo pogled simpatije… I onda dođe novi dan, a mi srećni obilazimo ulaze zgrada i odnosimo nove pakete novina koje stanari ostavljaju pored vrata. Znali su da će djeca doći i odnijeti ih.
Mnogo puta sam se u ovom novom, podgoričkom životu, pitala zašto škole ne organizuju sakupljanje starog papira na taj način. Biće da sam staromodna, čim vjerujem da nešto što sam ja radila kao dijete, prije 30 godina, valja i danas…
Godina je 1992. Posjekli su moje djetinjstvo. Sad imam život prije i život poslije.
Godina je 2016. Posjekli su nikšićke lipe. Posjekli su lipe u centru grada, na Trgu slobode. Za njih nema života poslije.
Posjekoše ih u nedjelju. Tako je i Nikić lani, baš u jedno nedjeljno jutro, negdje baš u ovo vrijeme, riješio da izbetonira dio korita Ribnice. Nikić je u međuvremenu, uklonio beton. Nažalost, nema tog međuvremena i čuda koje će učiniti da nikšićke lipe ožive.
Nisu željeli da ih sačuvaju. Da ih nekako uklope u planove. Ili da ih jednostavno premjeste. Jednostavno, jer jednostavno je jedna dvadesetogodišnja palma premještena, kad je to poželjela direktorka podgoričkog Zelenila, a direktori zelenila valjda znaju šta rade. Istina, ona je to poželjela za palmu iz dvorišta zgrade u kojoj stanuje.
Ne za bilo koju palmu. Ne daj bože neku sa podgoričkih bulevara, parkova, tuđih dvorišta. Kao što nije na to pomislila ni kad Zelenilu nedavno poslasmo fotografije srušenog stabla pored “Karvera”. Zašto bi neko razmišljao o mogućem premještanju? Zašto kad je jednostavnije prešegati. Posadićemo novo. Porašće. Nekad.
I nikšićke lipe su prešegali.
Potpisali su građani peticiju. Nije pomoglo. Ekološki pokret “Ozon” je lokalnoj upravi predao peticiju sa preko 1.200 potpisa građana koji su se usprotivili uklanjanju višedecenijskog drvoreda lipa. Demokratski front je predao inicijativu koju je potpisala trećina odbornika da se 4. septembra održi opštinski referendum na kome bi se građani izjasnili da li su za uklanjanje lipa. Džaba.
Od uspomena i glasa građana, starih lipa, važniji je posao od 1,5 milion eura. Lipe će zamijeniti američki tulipaneri. Kažu tako.
Podgorica mi odavno ne miriše na uspomene. A i sad kad odem u Nikšić, neću se sjetiti Mostara. Jer tulipaneri ne znaju za moje djetinjstvo. I ne mirišu kao lipe.
A kažu da u Njemačkoj ne smiješ posjeći drvo. Kažu za njega se odgovara kao za čeljade…
PS: Možda da pokušamo da izračunamo koliko vrijedi svako drvo u našoj okolini?
Permalink
Lijep tekst. Mada ne odslikava stanje. A naslov još manje. Nikšić ima stotine lipa. Pošegano je čini mi se 11 stabala. Na trgu samom sigurno još 40tak raznih stabala koja nisu posječena. I ona su uklopljena u novi plan trga. Sadi se 12 novih stabala, koja su bi trebalo da su već povisoka. Koliko znam, nije lipa, ali, nekom drugom će to biti njegovo djetinjstvo i njegovi mirisi. Prvi bih bio protiv kada bi ostala gola ledina umjesto trga, ali to nije tako. I dok Ozon i zaslužuje poštovanje, DF je tu samo da bi ubrao bodove za nešto za šta nije odgovoran apsolutno ni malo. Samo su tu da budu protiv. Nije bitno čega. A lipe će mirisati Nikšićem i dalje. Dok ulaziš u trg sa obje strane njegoševe, lipe će mirisiti, i vraćati te u djetinjstvo.
Permalink
Pozdrav i hvala za komentar ? Meni su nikšićke lipe simbol onoga što se inače događa kad je u pitanju zelenilo – nezainteresovanost da se pokuša sačuvati drvo. Zašto se nije moglo sačekati i odgovoriti na 1.000 i kusur potpisa građana koji su protiv sječe? Umjesto zdrave diskusije, dobijali smo samo političke odgovore i napade na Ozon. Zašto je toliko teško i Nikšiću i Podgorici da premjesti drvo? Da jednom neko sjedne i pokuša da izračuna koliko ono košta, prije nego ga tek tako posiječe?
I zašto se sadi tulipaner, što ne ponovo lipe?
PS: Za DF saglasna, citirala sam dio teksta iz medija, moja greška što to nisam naglasila…
Permalink
Najbolje će biti još i na Cetinje da posjeku lipe. Stvarno sramota što rade!