Iako se u Podgorici intenzivno gradi, na njenom gradskom području naučnici i istraživači zabilježili su čak 66 (sub)endemičnih biljaka. U urbanoj sredini glavnog grada, gdje danas živi trećina Crne Gore, te osjetljive vrste uspjele su da opstanu zahvaljujući djelovima prirodnih i poluprirodnih staništa.
“Kada o nečemu ne znamo mnogo, obično se toga i bojimo”, već u uvodnom dijelu djevojčica Đurđa, junakinja knjige “Đurđa te upoznaje sa zmijama Crne Gore”, šalje važnu i snažnu poruku. I ne, nije samo pitanje zmija – da li se zmija bojimo samo jer zapravo o njima ne znamo ništa, ili gotovo ništa. Nerijetko, ljudi se plaše ili odbijaju da prihvate upravo one pojave, ponašanja, druge ljude, jer o
Moja je majka zaljubljena u cvijeće i zelenilo, gdje god smo živjeli ona bi sadila. U jednoj su zgradi zbog toga sazvali i sastanak kućnog savjeta – da problematizuju pitanje zajedničke zelene površine, ali je sastanak otkazak nakon reakcije jednog komšije, koji je ostalima ukazao da je sramota da se uopšte i diskutuje jer neko sadi i brine o zelenilu svih u zgradi.
Nedavni Damirin poziv da napišem tekst o plastičnim čepovima i o tome zašto još nema organizovanog prikupljanja u humanitarne svrhe u Crnoj Gori nisam mogla odbiti. Malo sam pretraživala po internetu i ispostavilo se da je to ipak počelo, i to u novembru u Kotoru.
Proteste majki, kao novinar, pratim već neko vrijeme. Sa posljednjeg, koji je održan 24. avgusta, sam ponijela potpuno neočekivanu sliku…
Nedjelja. U pet minuta do 10 sati jedino smo budni Tijana, Andrija i ja. Ja jer inače ustajem rano i kad mi se neće, jer moji psi skaču na noge i prije sedam.
Recite NE zagađivanju naše planete, poručuju mladi autori, David Bojanić, Matija Bulatović, Jovan Mugoša i Petar Vukčević, učenici sedmog razreda Osnovne škole “Vlado Milić” iz Podgorice, u kratkom ekološkom filmu “Razglednica sa dva lica”, koji je, kako kažu, i prvi takav njihov rad.
Stefan je nosio rekete i loptice. Iako stolovi za stoni tenis toga dana nisu bili završeni, on je želio da igra. I odigrao partiju, dvije… deset sa majkom.
Igre kaplara se nekako najbolje sjećam. Igrale smo je sestra i ja sa roditeljima, najčešće u večerima tokom restrikcija struje sredinom osamdesetih. Ne sjećam se razloga za restrikcije. Nisam zapamtila te “stvari za odrasle”. Ali se veselja kad dobijemo mamu ili tatu u igri jasno sjećam.
Možda većina nije čula za ovaj pojam i ne zna šta je, ali ekološki poremećaj itekako ima veze sa onim što nas okružuje i većina ne zna kako čovjek kao ljudsko biće može uticati tj. doprinijeti ekološkom poremećaju.
