Ovo su doktori za čistoću!

Ovo su doktori za čistoću!

Nedjelja. U pet minuta do 10 sati jedino smo budni Tijana, Andrija i ja. Ja jer inače ustajem rano i kad mi se neće, jer moji psi skaču na noge i prije sedam.

Brat i sestra Andrija i Tijana, moje prve komšije, jer smo imali dogovor. Danas je dan za akciju!

Svakog dana prođem ili kroz ili pored dvorišta Osnovne škole “Marko Miljanov” na Koniku. Primijetila sam da dežurni đaci kupe smeće iz dvorišta škole, ali je dvorište svejedno uvijek prilično zapušteno. Razlog mogu biti nemarni đaci, ali i blizina okolnih kuća. Skoro cijelom dužinom škola dijeli ogradu sa domaćinstvima koja je okružuju.

I nisam jednom vidjela kako ljudi prosipaju ostatke hrane za napuštene životinje – u školsko dvorište. I kako, prolazeći dvorištem, ljudi nemarno ispuste papir, limenku…

Vrijeme je za veliko čišćenje, pomislih. A najbolji saveznici, vjerujem, mogu da budu upravo djeca koja pohađaju tu školu, ili bivši đaci, djeca koja žive u okolini…

Andrija i Tijana su napravili ogroman posao kad su alarmirali društvo. Posebno Tijana. Ona vam je rođeni lider. Samo je trebalo da kažem vrijeme, ona je uradila ostalo.

I evo je nedjelja. U pet do deset jutros, Tijana je išla od kuće do kuće i budila redom drugarice i drugove. Većina nije imala pojma ni gdje idu, ali su je pratili.

Stigli smo u dvorište, Tijana je pomogla da se podijelimo u grupe. Podijelismo rukavice i kese.

“Sve ćemo ovo da čistimo”, pitali su još pomalo nevoljni što su ustali “rano”.

Dogovorismo se da očistimo koliko možemo. Radovalo me što su jako brzo zapravo počeli da se nadmeću međusobno ko će biti bolji i ko će očistiti više. Radovalo me i što su samo odnekud pristizala nova djeca, voljna da se uključe u akciju.

“Sve ćemo ovo da čistimo” se pretvorilo u poslić od nešto više od pola sata, nakon čega sam gledala zadovoljna lica ove djece i slušala njihove komentare kako je dvorište sada lijepo i kako se BAŠ vidi da je čišćeno.

Dio ekipe koja je učestvovala u akciji
Dio ekipe koja je učestvovala u akciji

“Zovite nas vi ovako kad god ima neka akcija”, sad su već bili voljni da se uključe u novo čišćenje. I pomenuh Ćemovsko.

“Može, možemo tamo da čistimo”.

“Ne, tamo ćemo sljedeći put da se družimo i igramo stoni tenis”, obećah, a Filip, Lazar, Dejan, Vasilije, Strahinja, Luka, Ognjen, Leo, Miloš, Andrija, Elda, Tijana, Radmila, Anđela i Teodora raširiše oči od sreće.

Najmlađa od ove djece, Teodora, ima osam godina. Najstariji Filip je srednjoškolac.

Svi zaslužuju čistu životnu sredinu i oni je žele. Trebalo je da vidite kako su marljivo sakupili čaše i ambalažu od sokova, koje smo kupili na kraju, da se počastimo i osvježimo. I kako su opomenuli jedinog druga koji nije htio da bude “smećar”, kad je, popivši sok, slomio plastičnu čašu i bacio je u travu.

Upravu škole molim da dežurnim đacima ubuduće, kad čiste dvorište, obezbijedi rukavice. Jer djeca su dosad kupila smeće golim rukama.

Ova djeca su poželjela da u dvorištu imaju klupe. Klupe se mogu napraviti i od recimo paleta. Uz klupe, predlažem i postavljanje nekoliko kanti za smeće – takođe mogu biti napravljene od paleta. Takve imamo u parku na Ćemovskom.

Drage komšije, doktori za čistoću, kako reče jedan dječak danas, vidimo se na stonom tenisu!

Komentari

comments