Planinarenje

Sinjajevina zaslužuje stočare, planinare, Bera Grilsa... a ne oružje i vojne poligone

Čak i ne pamtim godinu kada sam prvi put bila na Sinjajevini. Sigurno je prošlo deset, možda neka preko, sa sigurnošću znam samo da je bila nedjelja. Nedjeljom sam tih godina bila redovan učesnik planinarskih tura, bilo je to vrijeme kad nisam priželjkivala godišnji odmor, jer su vikendi sa planinarima bili dovoljna terapija od svega negativnog što bi se u meni sakupilo tokom radne sedmice. Bila je nedjelja, a Montenegro

Fotografija hotela "Durmitor" na Windows 10 OS

Gusta zimzelena šuma, planine u pozadini i, u kotlini, sakriven u magli, hotel “Durmitor”. Pozadinska fotografija koja se pojavljuje prilikom zaključavanja ekrana na Windows 10 operativnom sistemu privlačila je pažnju korisnika, pa su se na forumima raspitivali gdje je snimljen prizor koji ih je, od toliko drugih, ostavljao bez daha. Prizor sa Žabljaka snimljen u Ivan dolu, u dolini Pitomine, nakon što hotel, kako je planirano, bude srušen, svakako će

Za njom su Elbrus, Olimp, Monblan... pred njom Akonkagva, Himalaji... ali se Karolina Ilić najviše raduje Rumiji

Karolina Ilić bi, da su mediji o njoj pisali prije dvije godine, bila vjerovatno predstavljena samo kao turistički vodič. Danas, Karolina je „Baranka koja je osvojila Alpe“, „prva Baranka koja je osvojila najviši vrh Evrope – Elbrus“… i – kada u februaru osvoji jedan od argentinskih planinskih vrhova, biće druga žena iz Crne Gore kojoj je to uspjelo.

Pljevlja nisu samo magla i zagađen vazduh...

Pljevlja sam prvi put vidjela krajem devedesetih. Bila je zima, išli smo iz Sarajeva za Gusinje, gdje sam u to vrijeme radila kao urednik “Plavsko-gusinjskog glasa”, mjesečnika za dijasporu. Neko je u kombiju pokazao rukom prema prozoru i rekao “ono su Pljevlja”. Vidjeli smo samo maglu.

Hajlo, vidimo se na Kosovu

Hajla, moja još do kraja neispričana priča. Ljetos, dok sam se igrala turiste u zavičaju, nisam popela vrh. I nisam ispunila obećanje da ću to uraditi do kraja ljeta. Mislila sam – zavičaj nigdje neće pobjeći, do Hajle se može kad god čovjek poželi. 

Doživi Rožaje, ili kako je biti turista u zavičaju

Ja sam Kalač. Po ocu. Iz sela Gusnice, Kalače, kod Rožaja. Nisam nikad živjela u Rožajama. Rođena sam u Titogradu, odrasla u Mostaru. Kad smo došli iz Mostara 1992, ostali smo u Podgorici. Jednom je tata pomenuo da idemo u Rožaje, jer nismo imali ništa. Lakše je, mislio je, podnijeti nemaštinu među svojima. Nismo otišli. Svoje imamo i u Podgorici, pa smo ostali tu. Veći grad, misli čovjek, veće i