Planinarenje

Pljevlja nisu samo magla i zagađen vazduh...

Pljevlja sam prvi put vidjela krajem devedesetih. Bila je zima, išli smo iz Sarajeva za Gusinje, gdje sam u to vrijeme radila kao urednik “Plavsko-gusinjskog glasa”, mjesečnika za dijasporu. Neko je u kombiju pokazao rukom prema prozoru i rekao “ono su Pljevlja”. Vidjeli smo samo maglu.

Hajlo, vidimo se na Kosovu

Hajla, moja još do kraja neispričana priča. Ljetos, dok sam se igrala turiste u zavičaju, nisam popela vrh. I nisam ispunila obećanje da ću to uraditi do kraja ljeta. Mislila sam – zavičaj nigdje neće pobjeći, do Hajle se može kad god čovjek poželi. 

Doživi Rožaje, ili kako je biti turista u zavičaju

Ja sam Kalač. Po ocu. Iz sela Gusnice, Kalače, kod Rožaja. Nisam nikad živjela u Rožajama. Rođena sam u Titogradu, odrasla u Mostaru. Kad smo došli iz Mostara 1992, ostali smo u Podgorici. Jednom je tata pomenuo da idemo u Rožaje, jer nismo imali ništa. Lakše je, mislio je, podnijeti nemaštinu među svojima. Nismo otišli. Svoje imamo i u Podgorici, pa smo ostali tu. Veći grad, misli čovjek, veće i

Ja (ni)sam sportski tip

U djetinjstvu sam trenirala atletiku. Možda danas ne izgleda(m) tako. Danas se sa nevjericom sjetim kako sam kao dijete od osam, devet godina, sa lakoćom istrčavala krug, dva… nekad i više, oko stadiona pod mostarskim Bijelim brijegom. Bio je to nekad Veležov, danas stadion Fudbalskog kluba Zrinjski.