Rođena u Rožajama devedesetih, u porodici likovnih umjetnika, Đulija Kardović godinama uspješno radi kao frizerka u salonu koji je njen. Ali ona nije “obična” frizerka. Ona je frizerka sa bezbroj interesovanja.
Bila je u to vrijeme student i, ne sjećam se baš koji je ispit u pitanju, ali sestra me zamolila da joj pomognem oko upitnika o Podgorici – šta je to što biste pokazali posjeticima koji dođu u glavni grad Crne Gore?
Da sam u Rožaje stigla dvadesetak, do mjesec dana ranije, mogla sam da probam kajakanje Ibrom. Ali nisam.
Kada me je, evo će treća godina, tadašnji urednik nedjeljnog izdanja “Vijesti”, Brano Mandić, zamolio da napišem riječ, dvije o planinarskim pohodima, imao je zapravo ideju da čitaoce uputim u to kako i sa kojim organizacijama mogu bezbjedno obilaziti Crnu Goru.
Pljevlja sam prvi put vidjela krajem devedesetih. Bila je zima, išli smo iz Sarajeva za Gusinje, gdje sam u to vrijeme radila kao urednik “Plavsko-gusinjskog glasa”, mjesečnika za dijasporu. Neko je u kombiju pokazao rukom prema prozoru i rekao “ono su Pljevlja”. Vidjeli smo samo maglu.
Hajla, moja još do kraja neispričana priča. Ljetos, dok sam se igrala turiste u zavičaju, nisam popela vrh. I nisam ispunila obećanje da ću to uraditi do kraja ljeta. Mislila sam – zavičaj nigdje neće pobjeći, do Hajle se može kad god čovjek poželi.
Ja sam Kalač. Po ocu. Iz sela Gusnice, Kalače, kod Rožaja. Nisam nikad živjela u Rožajama. Rođena sam u Titogradu, odrasla u Mostaru. Kad smo došli iz Mostara 1992, ostali smo u Podgorici. Jednom je tata pomenuo da idemo u Rožaje, jer nismo imali ništa. Lakše je, mislio je, podnijeti nemaštinu među svojima. Nismo otišli. Svoje imamo i u Podgorici, pa smo ostali tu. Veći grad, misli čovjek, veće i
Zaljubila sam se. Ponovo. U Boku Kotorsku. I tako opravdala naziv prošlonedjeljne pješačke ture “Love Is In The Air” (Ljubav je u vazduhu). Ako se broji ovakva ljubav, svakako.
“Idem na planinarenje”, radosno sam, umjesto jednostavnog “ne mogu”, protekle sedmice odgovarala svima koji su me pozivali na druženje.
U djetinjstvu sam trenirala atletiku. Možda danas ne izgleda(m) tako. Danas se sa nevjericom sjetim kako sam kao dijete od osam, devet godina, sa lakoćom istrčavala krug, dva… nekad i više, oko stadiona pod mostarskim Bijelim brijegom. Bio je to nekad Veležov, danas stadion Fudbalskog kluba Zrinjski.
