Divlja plaža između Bijele i Kamenara prije tridesetak godina bila je oaza slobode za Nikolu Malovića i njegovu tadašnju djevojku. “Danas je ta djevojka moja supruga, puna sjećanja na vrijeme kada sam, kao student, iz tog plićaka vadio kilograme vongola i prodavao ih ribljim restoranima u Herceg Novom”, kaže pisac iz Boke Kotorske.
Ne može svaki čovjek da zna sve i ako bismo u sve sumnjali, ako ne bismo vjerovali u nauku, svi bismo kao Magelan morali da oplovimo planetu i sami se uvjerimo da je okrugla, a to je nemoguće. I zato bi trebalo da se riječ nauke i naučnika čuje više, nego nekih osoba koje se edukuju putem YouTube servisa.
Nijedan epidemiolog ne sanja da mu se u karijeri dogodi epidemija. Naprotiv, svaki cijelu profesionalnu karijeru provodi posvećen tome da epidemija ne bude. “I to je glavna uloga epidemiloga”, kaže Senad Begić, viši konsultant za zdravstvena pitanja predstavništva Unicefa u Crnoj Gori. Begić je u Unicef prešao krajem aprila, iz Instituta za javno zdravlje (IJZ), gdje je radio kao epidemiolog i bio pomoćnik direktora. O epidemiolozima i epidemiologiji u javnosti
One vjeruju u nauku i posvećene su nauci. Devet fascinantnih biografija, u te tri riječi možda je i najbolje sažet opis Katarine Elez, Amire Idrizović, Anđele Kovačević, Katarine Gačević, Jovane Savić, Kristine Đenđinović, Milene Stanković Brunner, Mirjane Adžić i Marije Raspopović. Tim riječima, njih devet opisali su nedavno na Fejsbuk stranici “Djevojčice sa klikerima“. Devet djevojčica koje su odrastale u Crnoj Gori, studentkinje su renomiranih svjetskih univerziteta i izučavaju psihologiju
Pola vijeka nakon što su u svijetu zabilježena prve uspješne transfuzije krvi, osnovana je i prva transfuziološka stanica u Crnoj Gori, na Cetinju. Iz godine u godinu broj davalaca raste, mijenja se i struktura, pa polovinu davalaca danas čine oni koji krv daju nenamjenski. U Zavodu za transfuziju teže da dobrovoljno davalaštvo bude 100 odsto nenamjensko. Pred Crnom Gorom je i dostizanje preporuka Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) da četiri odsto
Želio je da bude prva osoba sa Daunovim sindromom koja će završiti Ironman triatlon takmičenje. Sedmog novembra, 21-godišnji Kris Nikić prošao je kroz cilj i upisao svoje ime u istoriju.
Ništa me ne raduje kao kvalitetan sadržaj, koji je – svoj. Originalan. Uvijek u učionici, kad tokom obuke na kursevima računara dođemo do lekcija o internetu, ispričam svoju priču, zašto pišem blog – iako već dvije decenije pišem i za dnevne novine. Jednostavno – treba mi mjesto gdje sam potpuno i samo ja. Od početka, do kraja. Na svaki način koji vam pada na pamet.
Moje tijelo nije savršeno. Na licu imam poneku pjegicu, pjegave su i moje ruke, leđa. Imam i celulit. I strije. Jesam li uvijek bila srećna sa mojim tijelom? Nisam. Zbog pjega su me u ranoj osnovnoj zadirkivali, najteže je padalo kad to čini simpatija, ali onda sam naučila da slatki dječaci nisu uvijek i dobri dječaci.
Ima dana kad mi se ne radi ama baš ništa. Premještala bih se samo sa kreveta na krevet i prebacivala TV program sa jednog na drugi kanal. OK, TV nemam godinama, pa to otpada. Ali, baš ima dana koji samo tako dođu i prođu. Prazni. Na sreću, češći su i draži mi oni dani kad sam puna elana i kad iz svega želim da čujem i naučim nešto novo, da
Odrastala sam vjerujući da mušmule ne postoje i da je majka, eto, izmislila tu, tada za mene pomalo smiješnu riječ, kad bi htjela da nam kaže da se nečemu ne nadamo i da nečega nema. I onda je u kuću donijela mušmule, bilo je to prije trideset i više godina, i sjećam se da sam te mušmule gledala i dalje misleći da se, ta izgledom čudna mi voćka, sigurno ipak
