Odrastala sam vjerujući da mušmule ne postoje i da je majka, eto, izmislila tu, tada za mene pomalo smiješnu riječ, kad bi htjela da nam kaže da se nečemu ne nadamo i da nečega nema. I onda je u kuću donijela mušmule, bilo je to prije trideset i više godina, i sjećam se da sam te mušmule gledala i dalje misleći da se, ta izgledom čudna mi voćka, sigurno ipak
Sve što nam se desi, možemo da posmatramo na najmanje dva načina – da smo ili “jadni mi, kako nas je zadesila strašna nevolja”, ili da pokušamo da stvari uzmemo u svoje ruke, pa da iz krize izađemo makar malo pametniji nego što smo bili juče. Kako reče Aleksandrina Babić, gostujući nedavno u emisiji “Dekodiranje” – “problem je rješenje”.
Kad je prije dvije godine, početkom maja, do mene stigla vijest o rušenju hotela “Durmitor” na Žabljaku, o tome nisam ni čula ni vidjela na televiziji i portalima značajnijih crnogorskih medija. Prva vijest stigla je sa Fejsbuka.
Bar pamti. Sedamnaestog januara prošle godine, u dvorištu Gimnazije “Niko Rolović” u Baru, posječeno je više od 80 stabala čempresa. Višedecenijska stabla posječena su kako bi se na toj lokaciji gradio vrtić. Građani Bara nedjeljama su vodili borbu za spas čempresa i držali straže kako bi zaštitili drveće. Uprava grada ostala je nijema na proteste i preko 4.000 potpisa građana. Stabla su posječena, uništeno je školsko dvorište. Barani su ipak
Žene iz svih krajeva Crne Gore okupljene sa istom željom – da podrže prijevremeno rođenu djecu, već godinu dana za odjeljenja neonatologije u Podgorici i Bijelom Polju izrađuju hobotnice, kapice i prekrivače za inkubatore u kojima prerano rođene, bebe rođene sa malom kilažom… provode prve dane života.
Predavač sam na kursevima računara preko deceniju. I najveći izazov u učionici za mene ne predstavlja da polaznike naučim da savršeno formatiraju tekst, da ih pretvorim u magove za Excel ili da kreiraju prezentacije sa kojih ne možete da odvojite pogled. Najveći izazov je da naučim ljude da vjeruju da oni mogu da savladaju vještinu rada na računaru, jer – rad na računaru je, to ponavljam kao mantru, ništa više
“Ljudi po svojoj prirodi mogu dugo da rade ono što vole, dok ono što ne vole ne mogu. To ima vrlo malo veze s voljom. Pa ipak, koliko god čovjek imao jaku volju, koliko god da ne voli da gubi, neće moći dugo da radi ono što mu nije po volji. A ako i uspije, to onda nije dobro za zdravlje. I zato ja nikada nikome od svojih poznanika nisam
Niko ne zna odakle Negro na ulici – da li je tu rođen ili je pas kojeg su napustili vlasnici. Kako god da je dospio tu, da je čovjek, sigurna sam da bi nam ispričao da nije ni sanjao da će podgorički asfalt uskoro zamijeniti Španijom, gdje će na ostrvu Tenerife živjeti sa Kristinom i Brajanom i njihova dva udomljena psa.
Petočlana porodica Nikole Martinovića živi u naselju Stara varoš u Podgorici, u kući od 28 kvadratnih metara. Donedavno je to bila trošna građevina, u čije sređivanje porodica nije mogla da ulaže, jer žive od oko 200 eura socijalne i materijalne pomoći. Zahvaljujući inicijativi “Osmijehom oboji dom“, Martinovići će ovu i naredne jeseni i zime dočekivati u boljim uslovima. Martinovići su samo jedna od više desetina porodica čiji dom je
Prije nego nastaviš da čitaš ovaj tekst, pošalji 30 na 14543. Tako ćeš fondaciji Budi human donirati euro za djecu kojoj je potrebno liječenje. A jedan Andrija je uradio i više.
