Kad sam u novembru Vesni Bratić, tada samo univerzitetskoj profesorici, sada ministarki prosvete, nauke, kulture i sporta, na njenu poruku Borisu Dežuloviću da je đubre ustaško, poručila da “ne postoji kontekst u kojem se ‘đubre ustaško’ može opravdati. Ikad”, od jednog Nebojše dobila sam odgovor da može.
Ne sjećam se da li sam krenula u osnovnu školu, ako i jesam, bila sam možda prvi ili drugi razred, majka me poslala do trafike nedaleko od solitera dje smo stanovali, da joj kupim mislim “Nadu”. Ili neki sličan magazin. Pamtim da sam stajala ispred trafike neko vrijeme, da sam imala nekakvu dilemu bješe li “Nada”, kako “Nada”, postoji li “Nada” (kasnije sam naučila da postoji, čitala sam i ja
Ne treba bježati od izazova i nečeg novog, važna je lekcija koju je naučio i Čedo Čizmović, koji je život u Podgorici zamijenio za život na selu, i za četiri godine prošao put od vlasnika privatne firme do saradnika Red Bulla. Prije nekoliko dana, Čedo je pažnju javnosti privukao i autorskim projektom “Uzbrdo nizbrdo” i svojom prvom video pričom o crnogorskom selu…
Želio je da bude prva osoba sa Daunovim sindromom koja će završiti Ironman triatlon takmičenje. Sedmog novembra, 21-godišnji Kris Nikić prošao je kroz cilj i upisao svoje ime u istoriju.
Ništa me ne raduje kao kvalitetan sadržaj, koji je – svoj. Originalan. Uvijek u učionici, kad tokom obuke na kursevima računara dođemo do lekcija o internetu, ispričam svoju priču, zašto pišem blog – iako već dvije decenije pišem i za dnevne novine. Jednostavno – treba mi mjesto gdje sam potpuno i samo ja. Od početka, do kraja. Na svaki način koji vam pada na pamet.
Moje tijelo nije savršeno. Na licu imam poneku pjegicu, pjegave su i moje ruke, leđa. Imam i celulit. I strije. Jesam li uvijek bila srećna sa mojim tijelom? Nisam. Zbog pjega su me u ranoj osnovnoj zadirkivali, najteže je padalo kad to čini simpatija, ali onda sam naučila da slatki dječaci nisu uvijek i dobri dječaci.
To što je u planovima Andrijevice, u vrijeme kad su donijeti programi gazdovanja, za šumu ispod vrhova planine Zeletin pisalo da je zaštitna, nije pomoglo da bude i izuzeta od sječe i programa koncesija.
Ima dana kad mi se ne radi ama baš ništa. Premještala bih se samo sa kreveta na krevet i prebacivala TV program sa jednog na drugi kanal. OK, TV nemam godinama, pa to otpada. Ali, baš ima dana koji samo tako dođu i prođu. Prazni. Na sreću, češći su i draži mi oni dani kad sam puna elana i kad iz svega želim da čujem i naučim nešto novo, da
Odrastala sam vjerujući da mušmule ne postoje i da je majka, eto, izmislila tu, tada za mene pomalo smiješnu riječ, kad bi htjela da nam kaže da se nečemu ne nadamo i da nečega nema. I onda je u kuću donijela mušmule, bilo je to prije trideset i više godina, i sjećam se da sam te mušmule gledala i dalje misleći da se, ta izgledom čudna mi voćka, sigurno ipak
Kad je prije dvije godine, početkom maja, do mene stigla vijest o rušenju hotela “Durmitor” na Žabljaku, o tome nisam ni čula ni vidjela na televiziji i portalima značajnijih crnogorskih medija. Prva vijest stigla je sa Fejsbuka.
