To što je u planovima Andrijevice, u vrijeme kad su donijeti programi gazdovanja, za šumu ispod vrhova planine Zeletin pisalo da je zaštitna, nije pomoglo da bude i izuzeta od sječe i programa koncesija.
Ima dana kad mi se ne radi ama baš ništa. Premještala bih se samo sa kreveta na krevet i prebacivala TV program sa jednog na drugi kanal. OK, TV nemam godinama, pa to otpada. Ali, baš ima dana koji samo tako dođu i prođu. Prazni. Na sreću, češći su i draži mi oni dani kad sam puna elana i kad iz svega želim da čujem i naučim nešto novo, da
Odrastala sam vjerujući da mušmule ne postoje i da je majka, eto, izmislila tu, tada za mene pomalo smiješnu riječ, kad bi htjela da nam kaže da se nečemu ne nadamo i da nečega nema. I onda je u kuću donijela mušmule, bilo je to prije trideset i više godina, i sjećam se da sam te mušmule gledala i dalje misleći da se, ta izgledom čudna mi voćka, sigurno ipak
Kad je prije dvije godine, početkom maja, do mene stigla vijest o rušenju hotela “Durmitor” na Žabljaku, o tome nisam ni čula ni vidjela na televiziji i portalima značajnijih crnogorskih medija. Prva vijest stigla je sa Fejsbuka.
Žene iz svih krajeva Crne Gore okupljene sa istom željom – da podrže prijevremeno rođenu djecu, već godinu dana za odjeljenja neonatologije u Podgorici i Bijelom Polju izrađuju hobotnice, kapice i prekrivače za inkubatore u kojima prerano rođene, bebe rođene sa malom kilažom… provode prve dane života.
Predavač sam na kursevima računara preko deceniju. I najveći izazov u učionici za mene ne predstavlja da polaznike naučim da savršeno formatiraju tekst, da ih pretvorim u magove za Excel ili da kreiraju prezentacije sa kojih ne možete da odvojite pogled. Najveći izazov je da naučim ljude da vjeruju da oni mogu da savladaju vještinu rada na računaru, jer – rad na računaru je, to ponavljam kao mantru, ništa više
“Ljudi po svojoj prirodi mogu dugo da rade ono što vole, dok ono što ne vole ne mogu. To ima vrlo malo veze s voljom. Pa ipak, koliko god čovjek imao jaku volju, koliko god da ne voli da gubi, neće moći dugo da radi ono što mu nije po volji. A ako i uspije, to onda nije dobro za zdravlje. I zato ja nikada nikome od svojih poznanika nisam
Niko ne zna odakle Negro na ulici – da li je tu rođen ili je pas kojeg su napustili vlasnici. Kako god da je dospio tu, da je čovjek, sigurna sam da bi nam ispričao da nije ni sanjao da će podgorički asfalt uskoro zamijeniti Španijom, gdje će na ostrvu Tenerife živjeti sa Kristinom i Brajanom i njihova dva udomljena psa.
Imam 44 godine. I nemam djecu. Mnogo puta sam čula pitanje – što ne rodiš jedno. Nekad bih samo odmahnula rukom. Nekad bih pitala “šta koji moj”… Bilo je, a ima i danas dana kad se raspadnem do u najsitnije djelove. Slomim se. Nemoj da mi govoriš da rodim. Možda ne želim. I to je moje pravo. A možda sam baš danas saznala da još jedan pokušaj da zatrudnim – nije uspio.
Petočlana porodica Nikole Martinovića živi u naselju Stara varoš u Podgorici, u kući od 28 kvadratnih metara. Donedavno je to bila trošna građevina, u čije sređivanje porodica nije mogla da ulaže, jer žive od oko 200 eura socijalne i materijalne pomoći. Zahvaljujući inicijativi “Osmijehom oboji dom“, Martinovići će ovu i naredne jeseni i zime dočekivati u boljim uslovima. Martinovići su samo jedna od više desetina porodica čiji dom je
