Želio je da bude prva osoba sa Daunovim sindromom koja će završiti Ironman triatlon takmičenje. Sedmog novembra, 21-godišnji Kris Nikić prošao je kroz cilj i upisao svoje ime u istoriju.
Ništa me ne raduje kao kvalitetan sadržaj, koji je – svoj. Originalan. Uvijek u učionici, kad tokom obuke na kursevima računara dođemo do lekcija o internetu, ispričam svoju priču, zašto pišem blog – iako već dvije decenije pišem i za dnevne novine. Jednostavno – treba mi mjesto gdje sam potpuno i samo ja. Od početka, do kraja. Na svaki način koji vam pada na pamet.
Moje tijelo nije savršeno. Na licu imam poneku pjegicu, pjegave su i moje ruke, leđa. Imam i celulit. I strije. Jesam li uvijek bila srećna sa mojim tijelom? Nisam. Zbog pjega su me u ranoj osnovnoj zadirkivali, najteže je padalo kad to čini simpatija, ali onda sam naučila da slatki dječaci nisu uvijek i dobri dječaci.
To što je u planovima Andrijevice, u vrijeme kad su donijeti programi gazdovanja, za šumu ispod vrhova planine Zeletin pisalo da je zaštitna, nije pomoglo da bude i izuzeta od sječe i programa koncesija.
Ima dana kad mi se ne radi ama baš ništa. Premještala bih se samo sa kreveta na krevet i prebacivala TV program sa jednog na drugi kanal. OK, TV nemam godinama, pa to otpada. Ali, baš ima dana koji samo tako dođu i prođu. Prazni. Na sreću, češći su i draži mi oni dani kad sam puna elana i kad iz svega želim da čujem i naučim nešto novo, da
Odrastala sam vjerujući da mušmule ne postoje i da je majka, eto, izmislila tu, tada za mene pomalo smiješnu riječ, kad bi htjela da nam kaže da se nečemu ne nadamo i da nečega nema. I onda je u kuću donijela mušmule, bilo je to prije trideset i više godina, i sjećam se da sam te mušmule gledala i dalje misleći da se, ta izgledom čudna mi voćka, sigurno ipak
Kad je prije dvije godine, početkom maja, do mene stigla vijest o rušenju hotela “Durmitor” na Žabljaku, o tome nisam ni čula ni vidjela na televiziji i portalima značajnijih crnogorskih medija. Prva vijest stigla je sa Fejsbuka.
Žene iz svih krajeva Crne Gore okupljene sa istom željom – da podrže prijevremeno rođenu djecu, već godinu dana za odjeljenja neonatologije u Podgorici i Bijelom Polju izrađuju hobotnice, kapice i prekrivače za inkubatore u kojima prerano rođene, bebe rođene sa malom kilažom… provode prve dane života.
Predavač sam na kursevima računara preko deceniju. I najveći izazov u učionici za mene ne predstavlja da polaznike naučim da savršeno formatiraju tekst, da ih pretvorim u magove za Excel ili da kreiraju prezentacije sa kojih ne možete da odvojite pogled. Najveći izazov je da naučim ljude da vjeruju da oni mogu da savladaju vještinu rada na računaru, jer – rad na računaru je, to ponavljam kao mantru, ništa više
“Ljudi po svojoj prirodi mogu dugo da rade ono što vole, dok ono što ne vole ne mogu. To ima vrlo malo veze s voljom. Pa ipak, koliko god čovjek imao jaku volju, koliko god da ne voli da gubi, neće moći dugo da radi ono što mu nije po volji. A ako i uspije, to onda nije dobro za zdravlje. I zato ja nikada nikome od svojih poznanika nisam
