Niko ne zna odakle Negro na ulici – da li je tu rođen ili je pas kojeg su napustili vlasnici. Kako god da je dospio tu, da je čovjek, sigurna sam da bi nam ispričao da nije ni sanjao da će podgorički asfalt uskoro zamijeniti Španijom, gdje će na ostrvu Tenerife živjeti sa Kristinom i Brajanom i njihova dva udomljena psa.
Imam 44 godine. I nemam djecu. Mnogo puta sam čula pitanje – što ne rodiš jedno. Nekad bih samo odmahnula rukom. Nekad bih pitala “šta koji moj”… Bilo je, a ima i danas dana kad se raspadnem do u najsitnije djelove. Slomim se. Nemoj da mi govoriš da rodim. Možda ne želim. I to je moje pravo. A možda sam baš danas saznala da još jedan pokušaj da zatrudnim – nije uspio.
Petočlana porodica Nikole Martinovića živi u naselju Stara varoš u Podgorici, u kući od 28 kvadratnih metara. Donedavno je to bila trošna građevina, u čije sređivanje porodica nije mogla da ulaže, jer žive od oko 200 eura socijalne i materijalne pomoći. Zahvaljujući inicijativi “Osmijehom oboji dom“, Martinovići će ovu i naredne jeseni i zime dočekivati u boljim uslovima. Martinovići su samo jedna od više desetina porodica čiji dom je
Prije nego nastaviš da čitaš ovaj tekst, pošalji 30 na 14543. Tako ćeš fondaciji Budi human donirati euro za djecu kojoj je potrebno liječenje. A jedan Andrija je uradio i više.
Dvadeset godina obućarskog iskustva i strast jednog Pljevljaka stvorili su “genijalan novčanik, koji rješava sve probleme sa novčanicima, ikad”. Tako u najkraćem izgleda opis proizvoda koji je u subotu, u internet kampanji Indiegogo, predstavljen svijetu.
Kada je 1961. godine održana auto-trka na relaciji Podgorica-Petrovac, Ljeposava Perunović iz Nikšića bila je jedina žena među takmičarima. I prva je stigla na cilj… Imala je oko 25 godina i za sobom već dug vozački staž. Tih godina u Nikšiću, osim Ljeposave, nijedna žena nije vozila.
Postoji jedna vrsta vrbe, crvena vrba, koju još zovu rakita ili iva. Postoji mnogo sela i rijeka na ovim našim prostorima koje nose ime Rakita. Jedno selo u Srbiji po imenu Rakita, a kroz koje protiče mala Rakitska reka, već dugo istinski pati i prolazi kroz pravu kalvariju, koju mnogi neće da vide.
Čak i ne pamtim godinu kada sam prvi put bila na Sinjajevini. Sigurno je prošlo deset, možda neka preko, sa sigurnošću znam samo da je bila nedjelja. Nedjeljom sam tih godina bila redovan učesnik planinarskih tura, bilo je to vrijeme kad nisam priželjkivala godišnji odmor, jer su vikendi sa planinarima bili dovoljna terapija od svega negativnog što bi se u meni sakupilo tokom radne sedmice. Bila je nedjelja, a Montenegro
Razgovor smo završili za oko sat, smijući se oboje. Da sam ga pozvala prije samo dvije-tri godine, Nikšićanin Zoran Vujičić ne bi mogao da govori ni pet minuta. Možda minut, ili dva.
Iz auta je izašla lijepa žena pedesetih godina. Đed Momo, veseljak od 96 ljeta, je čekao u dvorištu, pred kućom kćerke Cice, gdje su se Bulatovići i njihove porodice toga dana okupili da dočekaju gošću izdaleka. Kad je vidio da ide prema stolu, đed Momo ustade i, pomažući se štapom, krenu prema njoj. “Hola”, kad je čuo kako izgovara pozdrav na španskom, starac raširi oči od sreće, zagrliše se i
