EKO čas

Školjke mogu da hrane i čovjeka i zemlju

Divlja plaža između Bijele i Kamenara prije tridesetak godina bila je oaza slobode za Nikolu Malovića i njegovu tadašnju djevojku. “Danas je ta djevojka moja supruga, puna sjećanja na vrijeme kada sam, kao student, iz tog plićaka vadio kilograme vongola i prodavao ih ribljim restoranima u Herceg Novom”, kaže pisac iz Boke Kotorske.

Gradovi su humaniji kad imaju prirodu i raznolik živi svijet

Iako se u Podgorici intenzivno gradi, na njenom gradskom području naučnici i istraživači zabilježili su čak 66 (sub)endemičnih biljaka. U urbanoj sredini glavnog grada, gdje danas živi trećina Crne Gore, te osjetljive vrste uspjele su da opstanu zahvaljujući djelovima prirodnih i poluprirodnih staništa.

Đurđa te uči o zmijama Crne Gore i da ne dozvoliš da strah staje na put znanju

“Kada o nečemu ne znamo mnogo, obično se toga i bojimo”, već u uvodnom dijelu djevojčica Đurđa, junakinja knjige “Đurđa te upoznaje sa zmijama Crne Gore”, šalje važnu i snažnu poruku. I ne, nije samo pitanje zmija – da li se zmija bojimo samo jer zapravo o njima ne znamo ništa, ili gotovo ništa. Nerijetko, ljudi se plaše ili odbijaju da prihvate upravo one pojave, ponašanja, druge ljude, jer o

"Šta biljke znaju" i druge eko knjige koje nas uče o životnoj sredini i svijetu oko nas

Moja je majka zaljubljena u cvijeće i zelenilo, gdje god smo živjeli ona bi sadila. U jednoj su zgradi zbog toga sazvali i sastanak kućnog savjeta – da problematizuju pitanje zajedničke zelene površine, ali je sastanak otkazak nakon reakcije jednog komšije, koji je ostalima ukazao da je sramota da se uopšte i diskutuje jer neko sadi i brine o zelenilu svih u zgradi.

Neću kesu, imam ceger

“Dajte mi pola kilograma sira”. “Joooj nemam vam one plastične kutije, ne znam…” “Ma nema veze, stavite u kesu”. “Može kesa?” “A naravno! Znate, kad sam bila dijete, pa me majka slala na pijacu, sir su mi pakovali u kese, ne znam kad smo počeli da koristimo ove plastične kutije uopšte?” Odrastala sam osamdesetih, u Jugoslaviji. Uživala sam u odlascima na pijacu, bila sva važna zbog činjenice da roditelji imaju

Bar pamti

Bar pamti. Sedamnaestog januara prošle godine, u dvorištu Gimnazije “Niko Rolović” u Baru, posječeno je više od 80 stabala čempresa. Višedecenijska stabla posječena su kako bi se na toj lokaciji gradio vrtić. Građani Bara nedjeljama su vodili borbu za spas čempresa i držali straže kako bi zaštitili drveće. Uprava grada ostala je nijema na proteste i preko 4.000 potpisa građana. Stabla su posječena, uništeno je školsko dvorište. Barani su ipak

Sinjajevina zaslužuje stočare, planinare, Bera Grilsa... a ne oružje i vojne poligone

Čak i ne pamtim godinu kada sam prvi put bila na Sinjajevini. Sigurno je prošlo deset, možda neka preko, sa sigurnošću znam samo da je bila nedjelja. Nedjeljom sam tih godina bila redovan učesnik planinarskih tura, bilo je to vrijeme kad nisam priželjkivala godišnji odmor, jer su vikendi sa planinarima bili dovoljna terapija od svega negativnog što bi se u meni sakupilo tokom radne sedmice. Bila je nedjelja, a Montenegro