Savjest

Savjest

Ne sjećam se da li sam krenula u osnovnu školu, ako i jesam, bila sam možda prvi ili drugi razred, majka me poslala do trafike nedaleko od solitera dje smo stanovali, da joj kupim mislim “Nadu”. Ili neki sličan magazin. Pamtim da sam stajala ispred trafike neko vrijeme, da sam imala nekakvu dilemu bješe li “Nada”, kako “Nada”, postoji li “Nada” (kasnije sam naučila da postoji, čitala sam i ja ponekad “Nadu”) i umjesto da pitam, okrenula sam se i mami rekla da nemaju to što ona traži.

Bila je sigurna da ima, da je vidjela na izlogu, ja sam ostala pri tome da nema i završile smo priču na temu.

Nas dvije smo završile, ali je priča o “Nadi” nastavila da me kopka tokom odrastanja, na način da sam počela da preispitujem svoje postupke, zbog čega nešto radim ili ne radim, kako se to odražava na mene, moju okolinu, moje odnose.

Neke lekcije sam učila teško. Godine su trebale dok sam naučila da poštujem dogovoreno vrijeme. Kasnila bih minut, ali nikad ne bih stizala i minut ranije. Danas šizim od onih koji kasne.

Fani

Priča o “Nadi” odavno je iza mene i tu je kao lekcija. Naučena. Priča o Fani me boli i danas. Fani je moj pas. Ne živi sa mnom već pet godina, ali – moj je pas. I danas me grize što ne znam gdje je.

Fani je jedna od beba moje Vilme. Kad se Vilma oštenila, bebe su našle nove domove, a Fani i Kala ostale su sa mnom. Fani je bila mezimče. Ako pas može da bude zaljubljen u čovjeka, onda je Fani bila zaljubljena u mene. Fani je bila i ljuta, možda u stvari samo ljubomorna, ali nekad toliko ljubomorna da se, kad su Kala i ona već napunile dvije godine, ozbiljno znala posvađati sa njom i Vilmom, da kad ugrize, ne pušta. Vilmi i danas pod rukom osjetim mjesto gdje su joj krpili uvo nakon svađe sa Fani.

A smiješno, Fani je dvaput manja bila od obje, baš mali primjerak stafibula.

Fani i Kala

Sjećam se, izašla sam jednom u šetnju, ali sam povela samo Kalu. Tada sam stanovala na Koniku i najdraže su mi šetnje sa psima bile na Ćemovskom, tamo oko sportskog aerodroma. Zvoni telefon, zove komšinica, kaže gdje si, ovaj će pas “zaklati” nekoga. Tada potpuno bez kondicije, ne znam kako sam istrčala od Ćemovskog do stana, očekujem da ću zateći horor (iako mi psi na ljude i ne reže, kamoli da ih ujedaju).

Umjesto krvavih scena, zatičem Fani na kraj ulice, tačno samo gleda odakle ću naići. Nekako je izašla iz dvorišta – rupu je u stvari iznova pravila Aja, kujica komšije sa kojim sam dijelila krov kuće naša dva stana.

Kasnije su mi rekli da je u stvari za to vrijeme dok se nisam pojavila, samo išla za starim komšijom, đedom koji je inače šetao najdalje do “Lakovića” na Koniku i nazad. Eto toliko se i ona ohrabrila da ode daleko. Samo je čekala da se vratim.

Prolazila sam kroz baš težak period. Nisam tražila ni pomoć, makar ne direktno. Nisam umjela da se izborim sa onim iznutra. Fani kao da je kupila sve to iz mene i bivala ljuća. Na kraju je platila moju nemoć da se izborim. Poklonila sam je, po preporuci prijatelja, porodici u Hercegovini, uz molbu da ako ikad bude problema sa njom, da je vrati meni. Radovalo me jer moja školska drugarica i kuma stanuje blizu, u Čapljini,pa je nekad išla da je vidi. To je bilo kao da sam i ja tamo. Nisam imala snage da je i ja vidim.

Čuli smo se često taj mladić kod kojeg je Fani bila i ja, možda sam nekad zvučala kao opsjednuta, ali značilo mi je da znam da je dobro, pratila sam i njegove objave o Fani na Fejsbuku… I umirila sam se.

Dok nisam ukapirala da je njenih fotografija kod njega manje, da ih praktično nema. Gdje je Fani, šta je sa njom. Kaže – poklonio je. Kome, gdje, zbog čega, ako smo imali dogovor da meni javi ako bude problema. Navodno se ne sjeća bilo čega o čovjeku.

Mene Fani boli i danas. A samo želim da znam da je dobro.

Pas iz šahta

Od ponedjeljka veče muče me misli o psu koji je upao u šaht na Starom aerodromu. Vjerovatno nikad nećemo saznati da li se izvukao – osim ako ga nekim čudom neko ne prepozna na ulicama grada i ta vijest dođe do mene.

Vijest da je pas upao u šaht vidjela sam na društvenim mrežama. Pratila sam dalje objave jednog Danijela i iz svega, shvatila da su građani uradili sve da pomognu životinji, da je jedan mladić koji se tu zatekao čak ušao u šaht, da je pratio psa, ali je pas, uplašen, uporno bježao.

Pozvali su Službu zaštite, policiju, “Čistoću”, u čijoj je nadležnosti i Sklonište za životinje, “Vodovod”. Tvrde da su im pomogli jedino radnici “Čistoće”, da su iz policije došli i otišli, da su iz “Vodovoda” samo insistirali da se šaht zatvori. I otišli.

Razumijem insistiranje da šaht ne bude otvoren – da je tako bilo, i ovaj pas ne bi završio u tunelima ispod ulica grada. Ipak, ne razumijem da se samo ode.

Okupljeni građani sa zaposlenima iz “Čistoće”

Za Službu zaštite znam i sama da dolaze na svakakve pozive, pa na moj poziv su spašavali jednu mačku u Bloku pet, koja je nekako završila u oluku zgrade. Jednom sam zvala i zbog zmije u centru, došli su, mada za diskusiju je kako su uspjeli da zmiju povrijede, rekla bih najviše iz neznanja i straha da je otrovna. Ubijedili su prisutne da je u pitanju šarka. Poznavaoci tvrde da je u pitanju bila ribarica. Ribarica je vrsta neotrovne zmije iz porodice smukova.

Pas i šaht. Kad su vidjeli da institucije neće preduzeti ništa više od onog što već – nisu, okupljeni kod podvožnjaka na Starom aerodromu, napravili su na neki način mamac za psa, ako se kojim slučajem vrati na mjesto gdje je upao, da može da izađe. Obezbijedili su šaht trakom – kao upozorenje za vozače.

“Dakle, Služba zaštite i spasavanja – nula, policija – nula, ‘Vodovod’ – nula, azil – DESET. KLASIČNO IGNORISANJE i prebacivanje odgovornosti. Još jedna nada je da je pas izašao na drugoj strani cijevi koji je otvoren”, napisao je Danijel.

Iz kuće nisam mogla mnogo da uradim, ali sam pisala Glavnom gradu. Uvjeravali su me da se trude i da su pripadnici Službe zaštite na terenu.

“…traže psa i trude se maksimalno da ga izvuku iz šahte. Problem je u tunelima atmosferske kanalizacije, kojima se pas kreće, što otežava nastalu situaciju. Šaht se morao zatvoriti iz bezbjednosnih razloga, ali kao što smo rekli, kolege Službe zaštite ga traže tunelima. Sa kolegama iz Službe smo u konstantnom kontaktu”.

Nisam sigurna da li su iz Službe zaštite stvarno bili na terenu i pošto su građani koji su pokušali da spasu psa otišli. Da su našli psa – živog ili mrtvog, pretpostavljam da bi o tome izvijestili.

Kasnije te večeri šetala sam Vilmu i Kalu, prošli smo baš tuda gdje se sve dogodilo, šaht je bio zatvoren, granule koje su ostavljene kao mamac i dalje su na ulici. Učinilo mi se da čujem lavež.

D. koji je bio sa mnom, kaže da mi se priviđa. Ako nikad ne jave da je pas nađen, meni će se njegov lavež priviđati dok sam živa. Vratiće mi se nekad kao “Nada”, mučiće me kao Fani…

Iz Glavnog grada nedavno su pozvali aktiviste za zaštitu životinja na sastanak, bila sam i ja na tom sastanku, razgovaralo se o problemima, predlagane su aktivnosti u cilju zaštite dobrobiti životinja. Što se mene tiče, pas iz šahta bio je odličan test.

I dalje se nadam da se izvukao. Nama je svakako ostavio otvorena pitanja – koliko nas je sve briga za druge, uključujući i živi svijet oko nas; koliko smo nemarni da ne razmišljamo o posljedicama onog što činimo… I koliko učimo iz onoga što nam se događa…

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.