Hvala za prvu planinarsku turu, tada nisam ni znala koliko će to meni da znači. Šesnaest godina od naše prve šetnje planinama Crne Gore, tada u organizaciji Montenegro Phototrekkinga, prijatelju koji me je tada pozvao na turu, poslala sam poruku zahvalnosti.
Same žene u planini, ponosne smo lani bile moje prijateljice i ja nakon što smo prvi put same pošle u planinu, na Maja Berizdolit (1.979, Prokletije, Albanija), pa još po snijegu, a potom više puta u toku prošle godine ponavljale to, nas dvije, nas tri, ili pet, uglavnom – žene same. I onda sam u subotu, aprila petog, u planinu pošla sasvim sama.
Vremenska prognoza u danima pred polazak grupe planinara iz Crne Gore u Italiju, na Dolomite, nije obećavala. Naprotiv. Sedmicu dana prije puta, sredinom septembra, Evropu, tada i Crnu Goru, pogodilo je jako nevrijeme. U ekipi, među kojima su i tri člana Televizije – Ljiljana Raičković, Gordana Miljković i Mihailo Milošević, te reporterka dnevnih novina “Vijesti”, Damira Kalač, na dnevnom nivou razmjenjivale su se informacije o prognozi. Snijeg, kiša, kiša, snijeg…
Bravo! Jedno po jedno, iz grupe od dvadesetak zaljubljenika u planine iz Crne Gore, među kojima i reporterka “Vijesti”, prolazili su završnu dionicu ferate Sokolov put, na Romaniji, gdje ih je na kraju avanture, napisano na stijeni, čekalo “bravo”.
Samo sam sjela. Iza mene su i Mali i Veliki međed, svi izazovi jedne zahtjevne planinarske ture, ali – u trenutku kad sam uhvatila rukama sajlu i krenula da silazim tim posljednjim grebenom na preko 2.000 metara nadmorske visine, samo sam sjela. Visina, pogled na ponor lijevo i desno od mene, paralisao me. Doživjela sam to davno, prilikom uspona na Prutaš. Durmitor me, izgleda, uvijek podsjeti na slabosti. Da me
Imam ja svoju planinu i zavičaj, ali – poslije mog kraja, Zeletin je jedna od najljepših planina u Crnoj Gori. Tako priču za “Vijesti” počinje Dragan Marković, jedan od, kažu, najboljih poznavalaca crnogorskih šuma.
Odrastala sam vjerujući da mušmule ne postoje i da je majka, eto, izmislila tu, tada za mene pomalo smiješnu riječ, kad bi htjela da nam kaže da se nečemu ne nadamo i da nečega nema. I onda je u kuću donijela mušmule, bilo je to prije trideset i više godina, i sjećam se da sam te mušmule gledala i dalje misleći da se, ta izgledom čudna mi voćka, sigurno ipak
Planina, mirišu livada i sijeno, jul u jakni i čarapama – tako ja zamišljam idealan ljetnji dan, daleko od 40+. Ugrabim kad god mogu i zaista uživam u selu, gazeći travu, udišući mirise prirode.
U Podgorici sam rođena. Zapravo, tada je to bio još Titograd. Tu sam naučila da govorim, pa sam u Mostar, kao četvorogodišnjakinja, ponijela svoj podgorički i čudila se što se drugi čude kad kažem da je nešto „glibavo“.
This gallery contains 21 items.
Kako provodite vikende u Podgorici? Ja sam, dok me nisu na poslu zarobili u dane vikenda, obično bila na planini. I ta ljeta 2009. i 2010. su jedna od najljepših u mom životu. Onda sam počela da radim posao koji je podrazumijevao i rad subotom i nedjeljom.
