Zeletin, priča o prirodi i ljudima

Imam ja svoju planinu i zavičaj, ali – poslije mog kraja, Zeletin je jedna od najljepših planina u Crnoj Gori. Tako priču za “Vijesti” počinje Dragan Marković, jedan od, kažu, najboljih poznavalaca crnogorskih šuma.

Marković je 15 godina kao inženjer šumarstva bio zaposlen u Institutu za šumarstvo u Podgorici. Mnogo je razloga zbog kojih Zeletin, gdje su nekad izdizale brojne porodice sa dvije strane planine – iz Andrijevice i Gusinja, stavlja u sam vrh planina Crne Gore.

“Od prvog dana kad sam tamo bio, negdje 2004. godine, za mene je Zeletin otkriće, planina izuzetnih prirodnih vrijednosti, koje su raznolike i očuvane”, kaže Dragan.

Bogata biljnim i životinjskim svijetom, planina Zeletin krije brojne endeme i reliktne vrste, poput munike i molike, četinara koji pamte ledeno doba, planina krije i primjerke stabala čija se starost procjenjuje na više stotina godina.

Uz Visitor, još samo na Zeletinu, te munika i molika grade zajednice i, iako njihove prirode traže različite uslove, ipak rastu jedna sa drugom.

Zeletin je i značajno stanište za različite vrste ptica – na nacionalnom, ali i evropskom nivou.

Uprkos svemu, ta planina i dalje je praktično neistražena a, iako prepoznata kao Emerald zona i potencijalno Natura 2000 područje, nije izuzeta iz planova države i lokalnih vlasti da bogatstvo tog prostora “valorizuju” kroz davanje koncesija na šume…

Nekad sve vrvilo od katuna, danas se čuje samo tišina

Zeletin pripada masivu Prokletija, proteže se od Andrijevice, sve do Gusinja i andrijevičkog sela Kuti. Nekad su na Zeletinu katuni bili brojni, brojna su bila i stada, ali je planina danas skoro napuštena i nedovoljno poznata i najvećim ljubiteljima prirode.

A nigdje, kaže Dragan Marković, ne možete da osjetite divljinu kao na toj planini.

“Nigdje kao na Zeletinu ne možete da se sledite od tišine. Jedne prilike, kad sam radio u Institutu za šumarstvo, izađem gore i, baš kad sam htio da odmorim, sretnem neke katunjane, mislim na katunu Cecunsko. Najednom, čujemo glas žene koja pjeva. Sačekali smo, kad eto nje na konju. Kad nas je vidjela, kaže nam – ljudi, ne pjevam ja što mi se pjeva, nego pjevam iz čistog straha od ove divljine”, kaže Dragan Marković.

Zeletin je prije tri godine upisan u planinarski vodič “Via Dinarica”, čime je postao dio koridora “mega staze koja povezuje sedam zemalja zapadnog Balkana”. To je i jedina označena staza na toj planini. O tome, međutim, nema informacija na sajtu turističke organizacije opštine kojoj dijelom pripada – TO Andrijevica.

Legalna sječa u Emerald zoni

Zeletin je proglašen Emerald zonom, potencijalno je Natura 2000 područje, kao moguće pominje se da bude dio Nacionalnog parka Prokletije ili Parka prirode Komovi.

Umjesto stroge ili bilo kakve zaštite, na toj planini, pa i u dijelu koji je proglašen Emerald zonom i za koji mještani tvrde da tu šumu nisu sjekli ni njihovi preci, da je imala zaštitnu ulogu, već nekoliko godina dozvoljena je – legalna sječa.

Djelovi šume ispod vrhova Zeletina, prema podacima Uprave za šume, dio su Gazdinske jedinice “Piševska rijeka-Zeletin”, za koju Uprava već nekoliko godina raspisuje javni poziv za davanje koncesija. Od koncesija u odjeljenjima 23, 24, 25, 26, a pisali su o tome i mediji, ne bježe ni mještani, čiji je privatni biznis povezan sa korišćenjem zavičajne šume.

Nekadašnji službenik Instituta za šumarstvo Dragan Marković kaže da nije protiv sječe – ako se ona sprovodi po pravilima. Kaže da to u praksi najčešće nije slučaj i da bi Zeletin radije vidio kao zaštićen.

“Zeletin zaslužuje da bude zaštićen kao predio izuzetnih vrijednosti, čak mnogo više nego neke druge planine ili krajevi koji su proglašeni nacionalnim parkom ili su zaštićeni na drugi način”, kaže on.

Sva čuda planine

Šta krije Zeletin ne znaju ni svi koji žive podno te planine. Iako njene vrhove vidi sa magistrale koja iz Berana vodi do Andrijevice i dalje prema granici sa Srbijom, ugostitelj Baćko Vlahović do posjete reporterke “Vijesti” nije vidio i elitne primjerke zeletinske munike i jednu viševjekovnu šuplju jelu iz koje je krenuo novi život.

Iz eko sela “Koljeno”, čiji je Vlahović vlasnik, pruža se jedinstven pogled na dolinu Lima, sa jedne, i vrhove Zeletina, sa druge strane. Jedna koliba u tom eko selu čak i nosi naziv “Zeletin”.

Baćko je, međutim, stvarne ljepote planine postao svjestan tek na kraju dana, nakon što smo zajedno, sa Radmilom Šoškićem iz Ulotine i vodičem Danilom Ivanovićem iz “Montenegro Guidea”, popeli vrhove Zeletina.

Od Ulotine smo se terenskim vozilima zaputili prema Katuništu, usput prošli kroz djelove koji pripadaju odjeljenjima 25 i 26, koja su ujedno i Emerald zona.

Dalje smo se šetnjom preko prevoja Rogovi spustili ka katunu Gropa. Radmilo je putem oduševljeno pokazivao svaku biljku na koju bismo naišli, ukazao nam na izmet medvjeda, kao dokaz da ti sisari žive na tom području, pogađao koja se ptica upravo oglasila… Pričao nam da je profesor biologije i osnivač botaničke baste “Velemun” Mićo Praščević iz Plava na toj planini našao i brusnicu, ali da sebično ćuti o tačnoj lokaciji.

Tražili smo i rijetku Blečićevu vulfeniju, karakterističan endem naših prostora, kojeg profesor i botaničar Vukić Pulević od milošte zove ”Vukosava”. O pohodu na endeme Zeletina sa profesorom Pulevićem pisala je Marija Vugdelić u priči koja je objavljena u zbirci “Crnogorske planine: Putopisi i zapisi”.

Nakon nepuna dva sata uspona, stigli smo na cilj i zaćutali pred zajednicama munike i molike, i pred stablima munike koja su zapamtila skoro čitav jedan milenijum.

Vugdelić koja je 2006. doktorirala u Velikoj Britaniji, gdje je oblast njenog istraživanja bila populaciona i konzervaciona genetika, evolutivna biologija i ekologija, govoreći o endemima Zeletina piše da su zajednice munike i molike značajne jer te vrste inače ne rastu zajedno, pošto zahtijevaju različite uslove – hemizam sredine i vlažnost zemljišta.

Molika i munika, dodaje ona, zajedno koegzistiraju još samo na Visitoru, planini koja je nastavak Zeletina prema plavskoj opštini.

Piše i o značaju tih vrsta drveća za ekološki proces koji se naziva sukcesija, a u kojem na ovom prostoru “molike i munike postaju potpuno dominantne, stabilizujući teren i sprečavajući dalje odrone i eroziju”.

I molika i munika reliktne su vrste i upućeni će vam prosto reći – preživjele su ledeno doba.

Metuzalemi sa Zeletina i šuma vrijedna kao Crna poda

Više puta mediji u Crnoj Gori i region objavljivali su priče o stablima munike sa Zeletina, starosti 500, pa i preko 800 godina. O njima svjedoči i Dragan Marković.

“Na Goveđaku sam pronašao muniku prečnika preko 180 cm, procijenio sam da je stara 880 godina. Zamislite koji je to bio vijek kad je ona ponikla na Zeletinu“, kaže on.

Tih “starih, debelih stabala”, koje zove “metuzalemi”, tvrdi, na Zeletinu ima više nego u cijeloj Crnoj Gori. Ipak, ta stabla nisu nikad dospjela na neku listu zaštićenih.

Marković svjedoči i da na zeletinskom katunu Ćeransko postoji kompleks šuma molike čija drvna zapremina premašuje zapreminu u Biogradskoj gori. Ta šuma ne može da bude tretirana kao prašuma, objašnjava on, jer ne zauzima dovoljno prostora. Ipak, uvjeren je da zaslužuje da ona bude zaštićena.

“Prave definicije prašume nema – da bi nešto bilo prašuma treba da zauzima veću površinu, da to bude veći kompleks šuma. Ova šuma na Zeletinu zauzima tek nekoliko stotina hektara, i to može da bude predio izuzetnih vrijednosti netaknute šume”, kaže Marković.

Šuma na Ćeranskom ne bi mogla biti tretirana kao prašuma i jer je, dodaje on, vidljivo da je na tom prostoru u prošlosti djelovao čovjek.

Uporedio je i crnoborovu šuma u kanjonu Tare Crna poda sa šumama Zeletina.

“Bor u toj šumi postepeno propada i nestaje, a ova na Zeletinu – ona ima karakteristike kao Crna poda, ali je mlađa i perspektivnija i u pogledu debljine, kvaliteta, visine stabala.  To će biti nešto što će za 200, 300 godina moći da živi i sigurno će biti interesantnije od Crne pode”, kaže Marković.

I struka malo zainteresovana

Bivši službenik Instituta za šumarstvo kaže i da je kod Agencije za zaštitu prirode i životne sredine (EPA) više puta inicirao zaštitu pojedinih primjeraka i kompleksa na koje je nailazio tokom rada i istraživanja na terenu. Bez uspjeha.

“Niko nije preduzeo ništa da se zaštite ni pojedinačna stabla, ni površine i kompleksi šuma poput Zeletina, koji imaju izuzetne prirodne vrijednosti. Posljednji je trenutak danas da se ona stave pod zaštitu”, poručuje on.

O elitnim primjercima stabala u Crnoj Gori skoro da ne govori stručna javnosti. Marković kaže da je o stablu munike u Matarugama kod Pljevalja pisano 1901. u radovima koje su austrijski botaničari objavili u Beču. O istom stablu postoje i zapisi iz 1913, kada su stručnjaci iz Berlina dolazili u Pljevlja.

“Kod nas to u literaturi ne pominje nigdje niko, sve ostaje na onima koji ih vide…”, kaže Marković.

Zato ga ne čudi što nema više zapisa struke i o stablima sa Zeletina.

I u bibliotekama Crne Gore – univerzitetskoj, Nacionalnoj na Cetinju… rijetki su naslovi koji tretiraju pojam konkretno munike i molike – “Kultura zigotskih embriona munike i molike in vitro” autorke Dragane Stojičić (2006) i “Novi varietet munike sa područja Srbije i Sandžaka (Crna Gora)”, autora Pavla Fukareka, koji je o tome pisao još 1951.

Pisali su o munikama u Crnoj Gori i Milić Čurović sa Univerziteta Crne Gore i Aleksandar Stijović iz Instituta za šumarstvo, a taj rad objavljen 2018. kao osnovu koristi istraživanja rađena tokom nacionalne inventure šuma iz 2011.

Dok govori o planu da podatke o elitnim stablima koje prikuplja tridesetak godina objedini i jednom objavi, Dragan Marković ne krije strah da li će, ako objavi gdje se nalaze, ta stabla biti sačuvana.

“Možda ću ja biti njihov izdajica”, piše on u predgovoru za tu publikaciju.

Da bi se sačuvalo drvo, mora se sačuvati šuma

Za zaštitu pojedinih stabala, od značaja je, kažu stručnjaci, sačuvati i njihovo okruženje.

Marković je, kako priča za “Vijesti”, dok je radio u Institutu za šumarstvo, pokušavao da područje Zeletina, koje je danas predmet koncesija, zaštiti od kolega. Institut za šumarstvo jedna je od institucija koje su odgovorne za donošenje programa i planova gazdovanja šumama.

“Radio sam 15 godina na planiranju i gazdovanju šumama u Institutu za šumarstvo, prošao sve komplekse šuma u Crnoj Gori, kad god sam mogao da se kod kolega izborim, borio sam se da se u te komplekse ne ulazi, jer kad izračunate – minimalne su to finansijske koristi, a velika šteta za prirodu…”, kaže on.

Na pitanje da li je bilo teško boriti se sa kolegama, odgovara “zavisi, veliki je pritisak posljednjih godina bio od koncesionara, preko raznih kanala”.

“Na sve načine sam pokušavao da kolege odvratim da gore ne ulaze sa putem i da ne remete to zbog neke sitne finansijske koristi. Sve to gore što može da se posiječe, može da se posiječe i u drugim šumama, a da se ne remeti priroda. Sreo sam gore jednom čovjeka koji je čuvao ovce, radio je tada u Komunalnom u Andrijevici, bio je na katunu. Kaže mi ‘nikome put ne bi bio potrebniji na Zeletin nego meni, pošto sam ja tu jedini koji izlazi na katun, ali nikad ne bih volio da put izađe na Zeletin, jer Zeletin više ne bi bio ono što je bio kad motorne testere, ulje, auta uđu u šumu i planinu”, kaže Marković.

Značajno stanište za ptice

Dovoljna je i jedna, a Zeletin se na osnovu čak četiri vrste sa Aneksa I Ptičije direktive svrstava na spisak potencijalnih Natura 2000 područja. Na toj listi su lještarka, mala sova, planinski djetlić i jarebica kamenjarka.

Ornitolog i jedan od autora istraživanja za Natura 2000 u Crnoj Gori Borut Rubinič objašnjava da su lještarka i mala sova karakteristične za četinarske šume borealnog tipa (smrča, jela), djetlić za dinarske bukove šume, dok je jarebica od značaja za otvorena staništa pašnjaka i kamenjara.

“U suštini čitav masiv je u svim karakterističnim dijelovima staništa značajan za razne vrste ptica i to na evropskom nivou”, kaže on.

Značajna je i populacija od oko 20 do 40 pjevajućih mužjaka velikog tetrijeba, što, prema njegovim riječima, taj masiv svrstava među 10 najboljih mjesta za tu ugroženu vrstu u Crnoj Gori. Takvih vrsta koje ne ispunjavaju taj prag koji propisuje Natura, ali su važne na nacionalnom nivou, još je nekoliko – troprsti djetlić, gaćasta sova, crna i siva žuna, suri orao…

Glavne prijetnje za očuvanje ornitofaune tog prostora, kako navode autori u dijelu o Visitoru i Zeletinu, su sječa i fragmentacija šume, ali i uništavanje prašumskih i starodobnih ostataka šume.

Rubinič kaže da su mještani na Zeletinu bili “izuzetno ekonomični u sječi drveća” i da su “kidali sa stabla samo debele grane, dok drvo samo nisu dirali i živjelo je dalje”. I ostaci takvih stabala se mogu naći i danas.

Problem sječe, dodaje on, prati veća mreža puteva, što otvara vrata izgradnji malih hidroelektrana, a sve to zajedno stvara uslove za eroziju tla.

Problem za očuvanje prostora može da bude i urbanizacija – ne obnavljanje katuna na starim, već izgradnja objekata na potpuno novim lokacijama, što je slučaj na Katuništu ispod vrhova Zeletina.

I izumiranje katuna i manji broj stoke takođe imaju loš uticaj.

“Sa jedne strane, to je preveliki uticaj čovjeka i moderna eksploatacija, a sa druge izumiranje tradicionalnog načina korišćenja prostora”, objašnjava Rubinič.

A da život na planini i danas vrijedi, svjedoče Milutin i Milanka Šoškić. Milutin od 1947. godine, kad ga je baba iznijela prvi put, svake godine izdiže na Katunište. Tu posljednjih šest godina još jedino pase stoka tog bračnog para, dvoje ljudi rođenih sa dvije strane Zeletina – andrijevačke i gusinjske.

Milutin kaže uoči Drugog svjetskog rata bilo je na tim katunima i 12.000 ovaca.

“To je bilo bogatstvo, bilo je omladine, svega… Sad imamo uslove, ali ne vjerujem da ima 200 ovaca, ja imam 60 i nešto. Nema tu ništa, to je bijeda. Ja sam još pun volje, ugradio sam tri bajpasa, ali se osjećam zdravo”, priča on.

Zadovoljan je i jer Milanka i on mogu da doprinesu djeci.

“U godinama smo, ali pomognemo. Bez para nisu, bez smoka i mesa nisu…”, kaže i sjeća se, u dane kad je bio dijete, da šumu pod Katuništem niko sjekao nije – “bez kad je bila potreba sela”…

Kako objasniti turistima uništenje prirode

Osnivač Centra za razvoj aktivnog turizma Gren Mountatin i portal Pedalaj.me Jovan Nikolić Zeletin smatra nepravedno zapostavljenim i u turističkom smislu.

“Možda zbog toga što se nalazi tačno između daleko poznatijih Komova i Prokletija”, kaže i objašnjava da Zeletin pripada tim istim masivima i da, u smislu atraktivnosti, tu nema velike razlike.

Svjedoči o bogatstvu faune Zeletina.

“Tu sam vidio tragove medvjeda, divljih svinja, pretpostavljam da je to sada raj za divljač, a raj i za one turiste koji žele da iskuse predjele gdje čovjeka neće sresti niti mu osjetiti prisustvo”, priča Jovan.

Na toj planini, kaže, ima preko deset vrhova iznad 2.000 metara nadmorske visine, a na svaki se može popeti. Na Zeletinu se, kaže Jovan, može planinariti, šetati, ali i voziti bicikl.

Podsjeća da je jedina označena staza “Via Dinarica”, ali dodaje da zaljubljenici u prirodu od Andrijevice do gusinjskog sela Grnčar mogu da pješače i zaraslim pastirskim stazama.

Na Zeletinu postoji nekoliko lokvi i manjih jezera, od kojih su najatraktivnija dva na Misi i jedno iznad Murinskog katuna na lokaciji poznatoj kao Kamena.

“To jezero mnogi zovu Tatarijsko, po široj zoni neobičnog imena – Tatarija, koja se proteže od jezera prema Murini. U nekim lokvama zapazio sam i prisustvo planinskog mrmoljka, reliktnu postglacijalnu i zaštićenu vrstu vodozemca u Crnoj Gori”, priča Jovan.

Kaže da je Zeletin imao sreću da kroz srce planine nije prošao nijedan put i da je zato i ostao divljina.

A tamo gdje su probijani putevi, obodima planine, kako dodaje, dešavala se sječa, na nekim mjestima i totalna.

“Pretjerane eksploatacije i devastacije ima u široj zoni svih ovih planina, i očito je da brza eksploatacija uvijek ima prioritet u odnosu na zaštitu životne sredine, pejzažnih vrijednosti i održivo upravljanje prirodnim resursima. Teško možemo objasniti sebi, a kamoli gostu, zašto nešto predstavljamo kao Wild Beauty (divlja ljepota), a nestrateški nemilice crpimo resurse iz prirode, ne vodeći računa kako da te dvije priče pomirimo. A pomiriti ih moramo, ako zbilja želimo turizam na sjeveru, turizam baziran na prirodi i zaštićenim zonama, turizam koji bi i nadalje privlačio zaljubljenike u prirodu i aktivni odmor”.

 

EPA ne vidi zajednice munike na Orjenu, Lovćenu i Rumiji

Munike sa Zeletina nikad nisu dobile bilo kakav oblik zaštite. Za razliku od njih, još 1968. godine, kako se to navodi na Wikipediji na njemačkom, na listi zaštićenih našle su se zajednice munike sa Orjena, Lovćena i Rumije. Dokument sa istim podacima dostupan je i  na internet stranici https://natura2000infocentar.wordpress.com, koja je opisana kao zvanični blog mreže nevladinih organizacija iz Crne Gore. Stranica od 2012. nema novih sadržaja.

Zaštićene zajednice munike, međutim, ne postoje i u registru zaštićenih područja na vebsajtu EPA prirodainfo.me.

Stari bor su štitili i urbanistički planovi

Maja 1961. tadašnji Zavod za zaštitu i naučno proučavanje prirodnih rijetkosti Narodne republike Srbije donio je rješenje o zaštiti stabla munike u mjestu Nerodimlje, kod Uroševca, na Kosovu. Godine 1995. lokalna vlast donijela je i novu odluku kojom se stablo munike stavlja pod zaštitu pod imenom “Bor cara Dušana”, kao spomenik prirode – I kategorije od izuzetnog značaja.

Prema tekstu odluke iz Službenog glasnika (broj 25/1995), to stablo bilo je visoko 23 metra, imalo krošnju prečnika 15 metara, obim debla iznosio je 4,6, dok je ta munika bila prečnika 1,46 metara. Procijenjena starost stabla u to vrijeme bila je oko 700 godina. Predviđene su i mjere zaštite, prema kojima je zabranjeno bilo preduzimati bilo koje radnje koje bi izmijenile njegov izgled i dovele u pitanje biološki opstanak. U odluci se navodi i da prostorni i urbanistički planovi, projekti i programi koji obuhvataju taj spomenik prirode moraju biti međusobno usaglašeni.

Bor cara Dušana, međutim, zapaljen je tokom sukoba na Kosovu 1999. godine.

Tekst je objavljen u dnevnim novinama “Vijesti”