Rođena u Titogradu. Prve korake napravila u Mostaru. U Mostaru izgovorila prve riječi, naučila da čitam i pišem, stekla prve prijatelje, prve uspomene… U mom sjećanju ne postoji život prije Mostara. Za života tamo, Titograd je bio samo ime grada koje bih upisivala kao mjesto rođenja, kao i grad u koji smo išli na raspust, da obiđemo rodbinu. Mostar je bio moj grad, tamo je bio moj dom.
Kad sam krenula u treći razred osnovne škole, preselili smo iz solitera u kojem smo do tada živjeli, na drugu adresu. Bila sam tužna što napuštam svoje dvorište, svoju raju, pa sam neko vrijeme često odlazila tamo, da se igramo (ili su oni dolazili do mene). Vremenom sam stekla i neke nove prijatelje, na novoj adresi.
Živjela sam u predivnom gradu, imala divne prijatelje, odrastala u jednoj skladnoj porodici, zdravoj sredini… Prosto, imala sam djetinjstvo kakvo bih svoj djeci ovog svijeta poželjela. Do 1992. godine.
A onda je počelo… U kvartu su se pojavljivala nova lica. Sjećam se Maje, simpatične djevojčice, koja je došla odnekud iz Hrvatske. Ispričala je kako su morali da odu od kuće, da ih ne bi ubili. Meni je to zvučalo malo pretjerano. Zašto bi neko ubio nju? Moj dječiji mozak nije mogao da pojmi takve stvari. Riječ rat, povezivala sam sa ratnim filmovima. Sa “davnom” istorijom. Nešto što je bilo i prošlo. Kao praistorija i pračovjek. Ne može opet da bude, taj nivo je pređen, nema nazad.
Crveno nebo nad Mostarom i sestra koja dolazi iz škole, bez svoje nove (tada moderne), Sebastijan torbe (ne bi je bez ozbiljnog razloga negdje ostavila). “Pukla je cisterna u Sjevernom logoru, poslali su nas kući, nisam stigla da uzmem torbu”, otprilike tako su glasile njene riječi. Nisam razumjela šta je to sve trebalo da znači, ali po smrknutim licima oko sebe, osjećala sam da se nešto loše dešava. I to crveno, zloslutno nebo…
Zatim, sveske koje smo počeli da nosimo svuda sa sobom, zaustavljajući ljude na ulici, da nam daju svoj potpis za MIR. Neka djeca su čak pravila improvizovane štandove, na kojima bi se prolaznici zaustavljali da se potpišu. Šta je trebalo dalje da uradimo sa tim potpisima, nisam znala, a vjerujem ni moji drugari. Ali, djeca kao djeca, čuli smo da na taj način pomažemo miru, pa uprli svim silama da prikupimo što više potpisa i još se pravili važni ko ima više. Moja sveščica je bila poprilično popunjena, ali, ispostavilo se, uzalud.
Išli smo i na proteste za mir. Pamtim šetnje u kolonama. A pamtim i vijest, kada je tokom jednog takvog, antiratnog protesta, u Sarajevu, pucano na ljude koji su protestovali. Na ljude koji su samo htjeli slobodu i mir. Ali mira više nije bilo. Sve je bilo uzalud. I potpisi za mir i protesti i pjesma “Samo da rata ne bude” i to što je rat trebao da bude davno prevaziđeni nivo, na koji čovječanstvo ne bi trebalo da se vraća. A vratilo se, godine i godine unazad…
Noć 6. aprila, 1992. godine, proveli smo u atomskom skloništu. Jutro, 7. aprila, 1992. godine, pakovali smo stvari. Roditelji su nas opominjali da ne pretjerujemo, da uzmemo samo osnovno. Ionako se vraćamo za nekoliko dana. A i da ne gužvamo bezveze finu odjeću, po koferima. Poslušno smo počele da pakujemo samo osnovno. Ali, neko šesto čulo mi nije dalo mira, pa sam uz tih par “osnovnih stvari” krišom spakovala i neke koje su meni u to vrijeme bile jako važne – nekoliko muzičkih kaseta, album sa sličicama “Svijet životinja”, svesku kupljenu u Zimskom gradu u Mostaru (u koju sam lijepila slike pasa i edukativne tekstove o njima), knjigu (iznajmljenu iz biblioteke) i plišanog psa, Lindu. Lindu nisam mogla baš prošvercovati u koferu, jer je povelika, tako da je oko toga bilo rasprave, ali sam na kraju ipak istjerala svoje i Linda je krenula sa nama, prema Crnoj Gori. Ne mogu da prežalim nikako, što se niko od nas nije sjetio da uzme, barem jedan, foto album.
I taman kada smo krenuli da izađemo iz stana, mama je sestru i mene, strogim glasom upitala, jesmo li spremile sobu. Da nas ne dočeka nered, kad se vratimo. Da mama, kreveti su namješteni, sve je na svom mjestu. I to je život. Barem se ne stidimo pred onima što su u ratu uselili u naš stan, nije ih dočekao nered.
Mi smo izgubili dom. Neko je izgubio člana porodice. Neko cijelu porodicu. Neko život. Zbog čega?
Bilo je to prije punih trideset godina. TRIDESET (30) :-(
Stižemo u Titograd. Vrijeme sumorno, baš kao i mi. Negdje na samom ulazu u grad zaustavlja nas policajac. Smrknuto gleda u tatina dokumenta. A zatim isti smrknuti pogled upućuje nama, uz riječi: “Niste trebali dolazit’, ništa nam ne trebate. Vratite se odakle ste došli.”
Imala sam trinaest godina. Bila sam dijete, ali znala sam da je bilo loše to što nam je rekao. A kako li su se tek osjećali moji roditelji. Došli su u Crnu Goru, svoju domovinu, gdje su rođeni, i oni i svi njihovi najbliži, gdje su izrodili dvoje djece.
Prolazili su dani, ali povratak kući nije se bližio. Nisam pristajala da se upišem u školu, nadajući se da ću se vratiti u svoju, Desetu osnovnu, u Mostaru. Tih dana sam puno plakala. Zbog zapaljenog Hita, zbog Linde, zbog čika Fikreta za kojeg smo čuli da je ubijen (ne znajući tada, da to nije istina), zbog Starog mosta kad je srušen, zbog Stoše (koji je poginuo spašavajući prijatelja), zbog svih onih ljudi koji su posle nas ostali u Mostaru, a o kojim nisam znala jesu li živi, šta je sa njima… Čitala sam o dešavanjima u Mostaru, prikupljala članke iz novina i plakala nad njima, pokušavajući da prepoznam neka od lica na fotografijama (a nekad i zamišljajući da sam i sama tamo, pitajući se šta bi bilo sa nama da smo ipak ostali).
Pišem, a sjećanja naviru..
Kajsije iz Teine bašte. Pamtim ih kao najukusnije, ikad.
Liska, omanji crno-bijeli pas iz starog komšiluka, “pas sa otrovnim zubom”, od kojeg su se plašila sva djeca, pa i ja :-)
Tavla.
Stari grad.
Partizansko spomen-groblje – u ono vrijeme okruženo šarolikim cvijećem, uredno, lijepo, spokojno. Ideš ka gore, a usput sve na nivoe, pa možeš da trčkaraš tuda – za dijete, uživancija. Na vrhu fontana i pogled na grad i prirodu koja okružuje spomenik. Poseban spektakl bilo je polaganje pionirske zakletve, koje se održavalo na Partizanskom (mada sam ja svoju polagala u školi, jer je tog dana padala kiša :-/
Trčanje sa tatom i sestrom, do Trimuše, onda na Partizanskom odradimo neke vježbice, pa trkom nazad kući. A tamo nas čeka mama, sa osmjehom i toplim čajem. Ljubičice su najljepše mirisale na Trimuši.
Atletika, treninzi na Veležovom stadionu i trener Vlado Vilenica.
Porodični izleti, pjevanje u kolima, odlasci na Bunu…
Hit. Mnogo sam ga voljela. I fontanu ispred (najslađe mi je bilo piti vodu sa fontane ispred Hita). Cirkus iza Hita (zapravo Luna park, ali smo ga mi iz nekog razloga zvali cirkus).
Moj drug Mirza. Mirzina raja, iza Hita. Linda, pas Mirzine raje (i moja najbolja četvoronožna drugarica). Moja Dragana. Maja Šaja. Janjićka. Kemo i Vanisa. Raja iz Lepe Brene, Splitske, Mustafe Golubića, iz Radićeve, raja iz škole i mnogi drugi…
Dom mladih. Zimski grad. Narodna biblioteka. Koliko sam samo knjiga pročitala iz te biblioteke (da mogu ovog trena da se vratim u prošlost, tamo, zatvorenih očiju bih pronašla knjige Branka Ćopića, Milivoja Matošeca, Ericha Kastnera, Emilia Salgarija, Zane Greya, kao i slikovnice o Maji, Hajdi…).
U Mostar smo, prvi put nakon rata, otišli 1999. godine, mama, tata, sestra i ja. Nisam znala da li da plačem ili da se radujem. Posljedice rata, u to vrijeme, bile su bolno očigledne. Ruševine sa svih strana, Starog mosta nije bilo, Hit sravnjen sa zemljom, zgrada iznad Razvitka izgorjela, Razvitak jadan, kao i većina drugih zgrada, Partizansko, zapušteno, devastirano… Pa ipak, mene je ushićivao pogled na svaki zid, na svaki kutak grada, koji sam prepoznavala. Nestvaran osjećaj. Kao da sam sve one godine djetinjstva u Mostaru, samo sanjala i sad se nalazim u tom gradu, iz snova. Sve je poznato, a opet, drugačije.
Raspitivali smo se za ljude koje smo poznavali. Neke smo uspjeli pronaći, neke ne. Neki su pronalazili nas. Neke smo sreli sasvim slučajno (čika Junuza, naprimjer). A do nekih smo otputovali sve do Tuzle – dvije porodice, naši nekadašnji komšije, i jedni i drugi veliki i dragi nam prijatelji, iz Mostara: Krekići (čika Fikret, za kojeg smo mislili da je ubijen u ratu, i njegova porodica) i Čehajići (moj drug Mirza i njegovi roditelji i sestra). Te emocije i tu radost, ne mogu vam opisati.
Vremenom, zahvaljujući internetu, društvenim mrežama, prijateljima prijatelja… povezivali smo se sa sve više ljudi i svaki put nova radost, novo ushićenje, kakvo, mislim, mogu da razumiju samo ljudi koji su doživjeli što i mi.
Godine 2004. svečano otvaranje obnovljenog Starog mosta. Ostvarivanje, nemogućeg, za mene neostvarivog. Zamislite da maštate o nečemu, što želite iznad svega, a čini se nemoguće. E pa to je bio moj san o Starom mostu. I ostvario se. Uzbuđenje i sreću kad sam ga ponovo ugledala, ne mogu riječima opisati. Grlo mi se steže i sad, samo kad se sjetim. Radost što je ponovo tu, sa svojim gradom, sa ljudima koji ga vole kao najbližeg svog, ali i tuga, kad samo pomislim koliko je sve što se dogodilo mom voljenom Mostaru strašno, tužno i, na kraju krajeva, besmisleno.
Prvi vikend u avgustu, godine 2009. pamtiću po susretu, koji smo zajedničkim snagama i upornošću uspjeli da organizujemo, moji prijatelji iz Desete osnovne i ja (hvala Facebooku koji nam je, rasute po svijetu, uveliko pomogao da se pronađemo). Nismo uspjeli da okupimo cijelo odjeljenje, ali mi koji smo bili tamo, proveli smo nezaboravan dan/noć, i bili sretni što smo tu i što nakon toliko vremena i svega što se izdešavalo, konačno vidimo jedni druge. Sastali smo se ispred Desete osnovne, gdje nas je dočekala naša učiteljica, Milka Zovko. Razrednica, Slavica Nadaždin, na žalost, nije uspjela doći iz Kanade, ali nam je poslala tortu iznenađenja. Najbolja razrednica ikad :-)
Mostar će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Uvijek mu se rado vratim, prođem njegovim ulicama, obiđem drage ljude. Koristim svaku priliku da odem do tamo. Srce mi je puno samo kad udahnem mostarski vazduh. Rane koje je taj grad zadobio, preduboke su i teško zacjeljuju. Neke možda nikad neće zacijeliti. Ali ja ga volim, sa svim njegovim ranama i ožiljcima. Sretnija bih bila da ih nema, ali nije on kriv. Nije grad kriv. Krivi su neki loši ljudi.
Ovaj način razmišljanja pomogao mi je da, nakon dugo vremena, prihvatim Podgoricu. Jer, zaista, nijedan grad nije sam po sebi kriv.
U Podgorici, u naselju Blok V, 7. avgusta, 1993. godine, dječak iz komšiluka ubio je moju macu Megi. Mače od nekih pet, šest mjeseci bacio je sa krova zgrade. Mržnja na nacionalnoj osnovi. Ponosio se svojim djelom. A ja sam samo mislila – da nije bila moja, to joj se ne bi dogodilo. Previše mržnje u ljudima bilo je tih devedesetih. Mnogo toga sam doživjela (i preživjela), u svom rodnom gradu, koji mi je, nažalost, bio potpuno odbojan i stran. I dok sam patila za gradom koji sam voljela, koji je bio moj dom, grad u kojem se ratovalo, trpjela sam, gutala razne nepravde i strahovala, u gradu u kojem sam se (uprkos činjenici da sam tu rođena), osjećala nepoželjnom. Trebalo je vremena i vremena da počnemo da se prihvatamo, Podgorica i ja. Vremena, mnogo strpljenja, nade, volje i opet strpljenja. Danas, nakon trideset godina, mogu da kažem da volim Podgoricu. Ne na način, na koji volim Mostar. Ali je volim. Nešto se promijenilo u njoj, u meni. Da li je ta ljubav obostrana, nisam sigurna, ali i ako nije, znam da nije do Podgorice. Do ljudi je, onih nekih loših.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Damira Kalač
Permalink