građanski aktivizam

Foto: Vala, Ljeposava

Kad sam u novembru Vesni Bratić, tada samo univerzitetskoj profesorici, sada ministarki prosvete, nauke, kulture i sporta, na njenu poruku Borisu Dežuloviću da je đubre ustaško, poručila da “ne postoji kontekst u kojem se ‘đubre ustaško’ može opravdati. Ikad”, od jednog Nebojše dobila sam odgovor da može.

Savjest

Ne sjećam se da li sam krenula u osnovnu školu, ako i jesam, bila sam možda prvi ili drugi razred, majka me poslala do trafike nedaleko od solitera dje smo stanovali, da joj kupim mislim “Nadu”. Ili neki sličan magazin. Pamtim da sam stajala ispred trafike neko vrijeme, da sam imala nekakvu dilemu bješe li “Nada”, kako “Nada”, postoji li “Nada” (kasnije sam naučila da postoji, čitala sam i ja

Čedo Čizmović, od preduzetnika do seljaka sa kamerom: Nije me strah da probam nešto novo

Ne treba bježati od izazova i nečeg novog, važna je lekcija koju je naučio i Čedo Čizmović, koji je život u Podgorici zamijenio za život na selu, i za četiri godine prošao put od vlasnika privatne firme do saradnika Red Bulla. Prije nekoliko dana, Čedo je pažnju javnosti privukao i autorskim projektom “Uzbrdo nizbrdo” i svojom prvom video pričom o crnogorskom selu…

Kombinat u kojem se grade nova javna riječ i sistem vrijednosti

Ništa me ne raduje kao kvalitetan sadržaj, koji je – svoj. Originalan. Uvijek u učionici, kad tokom obuke na kursevima računara dođemo do lekcija o internetu, ispričam svoju priču, zašto pišem blog – iako već dvije decenije pišem i za dnevne novine. Jednostavno – treba mi mjesto gdje sam potpuno i samo ja. Od početka, do kraja. Na svaki način koji vam pada na pamet.

Tvoje tijelo je lijepo. I samo je tvoje.

Moje tijelo nije savršeno. Na licu imam poneku pjegicu, pjegave su i moje ruke, leđa. Imam i celulit. I strije. Jesam li uvijek bila srećna sa mojim tijelom? Nisam. Zbog pjega su me u ranoj osnovnoj zadirkivali, najteže je padalo kad to čini simpatija, ali onda sam naučila da slatki dječaci nisu uvijek i dobri dječaci.

Foto: Pixabay/Daniel Friesenecker

Ima dana kad mi se ne radi ama baš ništa. Premještala bih se samo sa kreveta na krevet i prebacivala TV program sa jednog na drugi kanal. OK, TV nemam godinama, pa to otpada. Ali, baš ima dana koji samo tako dođu i prođu. Prazni. Na sreću, češći su i draži mi oni dani kad sam puna elana i kad iz svega želim da čujem i naučim nešto novo, da

Problem je rješenje

Sve što nam se desi, možemo da posmatramo na najmanje dva načina – da smo ili “jadni mi, kako nas je zadesila strašna nevolja”, ili da pokušamo da stvari uzmemo u svoje ruke, pa da iz krize izađemo makar malo pametniji nego što smo bili juče. Kako reče Aleksandrina Babić, gostujući nedavno u emisiji “Dekodiranje” – “problem je rješenje”.

Aktivista i u doba epidemije

Kad je prije dvije godine, početkom maja, do mene stigla vijest o rušenju hotela “Durmitor” na Žabljaku, o tome nisam ni čula ni vidjela na televiziji i portalima značajnijih crnogorskih medija. Prva vijest stigla je sa Fejsbuka.

Neću kesu, imam ceger

“Dajte mi pola kilograma sira”. “Joooj nemam vam one plastične kutije, ne znam…” “Ma nema veze, stavite u kesu”. “Može kesa?” “A naravno! Znate, kad sam bila dijete, pa me majka slala na pijacu, sir su mi pakovali u kese, ne znam kad smo počeli da koristimo ove plastične kutije uopšte?” Odrastala sam osamdesetih, u Jugoslaviji. Uživala sam u odlascima na pijacu, bila sva važna zbog činjenice da roditelji imaju