To što je u planovima Andrijevice, u vrijeme kad su donijeti programi gazdovanja, za šumu ispod vrhova planine Zeletin pisalo da je zaštitna, nije pomoglo da bude i izuzeta od sječe i programa koncesija.
Ima dana kad mi se ne radi ama baš ništa. Premještala bih se samo sa kreveta na krevet i prebacivala TV program sa jednog na drugi kanal. OK, TV nemam godinama, pa to otpada. Ali, baš ima dana koji samo tako dođu i prođu. Prazni. Na sreću, češći su i draži mi oni dani kad sam puna elana i kad iz svega želim da čujem i naučim nešto novo, da
Sve što nam se desi, možemo da posmatramo na najmanje dva načina – da smo ili “jadni mi, kako nas je zadesila strašna nevolja”, ili da pokušamo da stvari uzmemo u svoje ruke, pa da iz krize izađemo makar malo pametniji nego što smo bili juče. Kako reče Aleksandrina Babić, gostujući nedavno u emisiji “Dekodiranje” – “problem je rješenje”.
Kad je prije dvije godine, početkom maja, do mene stigla vijest o rušenju hotela “Durmitor” na Žabljaku, o tome nisam ni čula ni vidjela na televiziji i portalima značajnijih crnogorskih medija. Prva vijest stigla je sa Fejsbuka.
“Dajte mi pola kilograma sira”. “Joooj nemam vam one plastične kutije, ne znam…” “Ma nema veze, stavite u kesu”. “Može kesa?” “A naravno! Znate, kad sam bila dijete, pa me majka slala na pijacu, sir su mi pakovali u kese, ne znam kad smo počeli da koristimo ove plastične kutije uopšte?” Odrastala sam osamdesetih, u Jugoslaviji. Uživala sam u odlascima na pijacu, bila sva važna zbog činjenice da roditelji imaju
Bar pamti. Sedamnaestog januara prošle godine, u dvorištu Gimnazije “Niko Rolović” u Baru, posječeno je više od 80 stabala čempresa. Višedecenijska stabla posječena su kako bi se na toj lokaciji gradio vrtić. Građani Bara nedjeljama su vodili borbu za spas čempresa i držali straže kako bi zaštitili drveće. Uprava grada ostala je nijema na proteste i preko 4.000 potpisa građana. Stabla su posječena, uništeno je školsko dvorište. Barani su ipak
Žene iz svih krajeva Crne Gore okupljene sa istom željom – da podrže prijevremeno rođenu djecu, već godinu dana za odjeljenja neonatologije u Podgorici i Bijelom Polju izrađuju hobotnice, kapice i prekrivače za inkubatore u kojima prerano rođene, bebe rođene sa malom kilažom… provode prve dane života.
Kada je 1961. godine održana auto-trka na relaciji Podgorica-Petrovac, Ljeposava Perunović iz Nikšića bila je jedina žena među takmičarima. I prva je stigla na cilj… Imala je oko 25 godina i za sobom već dug vozački staž. Tih godina u Nikšiću, osim Ljeposave, nijedna žena nije vozila.
Postoji jedna vrsta vrbe, crvena vrba, koju još zovu rakita ili iva. Postoji mnogo sela i rijeka na ovim našim prostorima koje nose ime Rakita. Jedno selo u Srbiji po imenu Rakita, a kroz koje protiče mala Rakitska reka, već dugo istinski pati i prolazi kroz pravu kalvariju, koju mnogi neće da vide.
Čak i ne pamtim godinu kada sam prvi put bila na Sinjajevini. Sigurno je prošlo deset, možda neka preko, sa sigurnošću znam samo da je bila nedjelja. Nedjeljom sam tih godina bila redovan učesnik planinarskih tura, bilo je to vrijeme kad nisam priželjkivala godišnji odmor, jer su vikendi sa planinarima bili dovoljna terapija od svega negativnog što bi se u meni sakupilo tokom radne sedmice. Bila je nedjelja, a Montenegro
