Žene i muškarci koji žive u vanbračnoj zajednici ili su u braku, ali i žene bez partnera, imaju pravo na liječenje primjenom nekog od postupaka medicinski potpomognute oplodnje, pa i pravo na donaciju – sperme, jajnih ćelija, embriona. Tako kaže zakon. Praksa, međutim, kaže da već 11 godina, koliko je važeći zakon na snazi, u Crnoj Gori niko nije ostvario pravo na donaciju, jer nikad nisu donesena i podzakonska akta kojim se donacija uređuje.
Tokom protekle tri godine, posljednji put nedavno, u septembru, utvrđen je i novi prijedlog zakona o liječenju neplodnosti. Njime je pitanje doniranja polnih ćelija uređenije, ali donacija bi bila moguća samo ako su i oni koji doniraju u Crnoj Gori. Prijedlog zabranjuje uvoz.
Tako bi, ako bude usvojen, umjesto da pomogne da se ostvare kao roditelji, takav zakon parove i žene bez partnera, kao godinama unazad, i dalje tjerao da iz matične zemlje odlaze na inostrane klinike, izlažu se troškovima liječenja, ali i putnim i troškovima smještaja…
Kada je 2009. usvojen Zakon o liječenju neplodnosti asistiranim reproduktivnim tehnologijama, Crna Gora bila je na neki način lider u regionu. Jedanaest godina kasnije, dok ovdje važi isti zakon, države u susjedstvu donosile su i mijenjale svoje propise. Srbija i Sjeverna Makedonija, u međuvremenu, omogućile su uvoz polnih ćelija, a Sjeverna Makedonija, isključivo za državljane, omogućava i surogat.
Zašto je surogat zabranjena tema?
Moja je mama peto dijete u porodici. Kad je rođena, njen stric nije imao djece. Samo zato jer strina nije pristala, mama je ostala sa svojim roditeljima. I danas ona na neki način podržava to da je zamalo odrasla vjerujući da su joj stric i strina zapravo otac i majka. Kao, sevap je.
Kad sam pomenula surogat, usprotivila se, kaže – ko bi rodio dijete za drugoga?
Razlika mora biti velika. U jednom slučaju, žena rodi dijete i praktično nepitana, daje dijete drugome, pa makar i srodniku. U drugom, žena tek nakon što je unaprijed informisana o svemu i prošla je psihološku procjenu, pristaje da nosi dijete za drugoga.
Kad je Prijedlog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji (MPO) utvrđen prvi put, 2018. godine, u dijelu struke zalagali su se za to da surogat bude odobren kad je to medicinski opravdano – žena je rođena bez materice ili joj je materica odstranjena. Prijedlog je odbijen, uz obrazloženje da je „ishod ovih postupaka neizvjestan i nije racionalno propisivati predloženo rješenje“.
Posljednji Prijedlog zakona utvrđen je bez javne rasprave, u septembru, a zadržan je stav da surogat mora biti zabranjen.
Evropska iskustva
Evropski parlament je u više izvještaja o ljudskim pravima i demokratiji u svijetu, te politici Evropske unije u toj oblasti, tretirao temu surogatstva. Evropski parlament je 17. decembra 2015. usvojio Prijedlog rezolucije u kojem se, u dijelu Prava žena i djevojčica, navodi da “osuđuje praksu surogatstva koja potkopava ljudsko dostojanstvo žene jer se njezino tijelo i njegove reproduktivne funkcije koriste kao roba; smatra da praksu gestacijskog surogatstva koja uključuje reprodukcijsko iskorištavanje i korištenje ljudskog tijela za financijske i druge dobitke, osobito kod ranjivih žena iz zemalja u razvoju, treba zabraniti te se njome treba hitno pozabaviti u okviru instrumenata ljudskih prava”.
U Izvještaju o borbi protiv trgovine ljudima u vanjskim odnosima EU, Evropski parlament ”osuđuje nezakonitu trgovinu djecom u svrhu toga da ih usvoje roditelji iz Evrope koji plaćaju velike iznose kako bi dobili željenu djecu, što se odnosi i na praksu kupovanja djece koju su rodile surogat-majke u trećim zemljama”.
U istom dokumentu, EP “osuđuje praksu trgovanja ljudima u cilju prisilnog surogatskog majčinstva kao kršenje prava žena i prava djeteta”. Dodatno, EP u izvještaju “napominje da potražnju potiču razvijene zemlje na štetu ugroženih i siromašnih osoba koje često žive u zemljama u razvoju te traži od država članica da razmotre posljedice vlastitih restriktivnih reproduktivnih politika”.
Svi stavovi iznijeti u tim dokumentima odnose se, ne na potpunu zabranu surogatstva, već na komercijalne i one oblike surogat majčinstva gdje je surogat majka pretvorena u robu kojom se trguje.
U oktobru, 2016. Parlamentarno vijeće Savjeta Evrope glasalo je protiv prijedloga za uvođenje evropskih smjernica za zaštitu prava djeca u odnosu na aranžmane za surogat.
Promocija komercijalnog surogatstva zabranjena
Među državama u Evropskoj uniji gdje je surogat dozvoljen je Holandija. Prema propisima te zemlje, namjeravani roditelji mogu da sklope ugovor o surogatstvu sa osobom koju poznaju i mogu da joj nadoknade troškove nošenja djeteta, ali je promocija komercijalnog surogatstva zabranjena.
Dozvoljena su dva oblika surogatstva – oplodnja sa jajnim ćelijama surogat majke – u tom slučaju je surogat majka biološka majka djeteta; surogat gdje ne postoji biološka veza surogat majke i djeteta – surogat majka se ne navodi kao biološka majka djeteta.
Surogatstvo je bilo dozvoljeno samo za žene rođene bez materice, ali sa funkcionalnim jajnicima, ali je lista indikacija za zamjensko majčinstvo proširena 2016. godine, pa je surogat materinstvo sada dozvoljeno i ženama koje imaju ozbiljan zdravstveni problem i trudnoća bi za njih bila potencijalno opasna po život.
Holandski zakon omogućava surogat majčinstvo i gej osobama koje žele da imaju dijete.
Surogat materinstvo je dozvoljeno i u Velikoj Britaniji, takođe isključivo na altruističkoj osnovi. Surogatstvo je dozvoljeno i za hetero i homoseksualne parove u bračnoj i vanbračnoj zajednici, kao i za samce.
Surogat majka može, a ne mora da bude u biološkom srodstvu sa djetetom čije dijete nosi. Praksa u Velikoj Britaniji pokazuje da surogat majke u principu ne žele da budu smatrane majkama, odnosno roditeljem djeteta koje nose.
Dva su modela surogatstva u Velikoj Britaniji: tradicionalno, u kojem se za oplodnju koristi jajna ćelija surogat majke i gestacijsko, kad surogat majka samo nosi dijete i njene jajne ćelije ne učestvuju u oplodnji. Postoje i surogat udruženja i država preporučuje da se namjeravani roditelji u postupku povežu sa njima kako bi pronašli surogat majku.
U Britaniji, surogat majka je roditelj djeteta koje je rođeno u tom postupku. Ukoliko surogat majka ima partnera, tada je on i zakonski otac tog djeteta. Namjeravani roditelji starateljstvo dobijaju tek usvajanjem djeteta nakon rođenja, odnosno prenosom starateljstva.
U slučaju da postoji neslaganje oko toga ko bi trebalo da bude zakonski roditelj, sudovi donose odluku na osnovu procjene šta je najbolji interes djeteta.
U Sjevernoj Makedoniji dozvoljeno
U regionu, surogat materinstvo od 2014. dozvoljeno je u Sjevernoj Makedoniji, kada su usvojene Izmjene i dopune zakona o biomedicinskoj oplodnji.
Surogat je dozvoljen bračnim hetero parovima, makedonskim državljanima. Državljanka mora biti i surogat majka. Uz to, to mora biti žena koja je dobrog psihofizičkog i opšteg zdravstvenog stanja, starija od 25 godina. Uslov je i da je rodila makar jedno dijete u trenutku započinjanja postupka.
Surogat majčinstvo u Sjevernoj Makedoniji bazirano je na altruističkoj osnovi, a surogat majka tokom trudnoće dobija nadoknadu od državnog fonda zdravstva u visini prosječne zarade u zemlji. Zakon predviđa kazne zatvora do pet godina ukoliko surogat majka uzme novac od bračnog para za kojeg rađa dijete.
Pravo da podnese zahtjev za surogat majku ima par kod kojeg su u pitanju medicinski razlozi – urođeno ili stečeno odsustvo materice ili urođena anomalija koju je hirurški nemoguće korigovati.
I par koji se prijavljuje za surogat i surogat majka prije postupka moraju proći psihološka testiranja i pravno savjetovanje.
Surogat majka nema roditeljska prava, niti obaveze prema djetetu, odnosno djeci rođenoj u toku postupka. Bračni par koji je dobio dijete u postupku MPO sa surogat majkom, u obavezi je da preuzme dijete i onda ako je dijete rođeno sa invaliditetom, koji nije otkriven standardnim medicinskim procedurama tokom trudnoće surogat majke.
Srbija razmatra mogućnosti
U Srbiji je, kao i u Crnoj Gori, surogat zabranjen. To pitanje, međutim, razmatra se kroz Nacrt građanskog zakonika i u njemu su data različita rješenja. Tako, pored ostalog, predlaže da se surogat dozvoli i za supružnike ili vanbračne partnere. Dato je i više prijedloga između koga sve može biti zaključen ugovor o surogatstvu – da to bude između srodnika i između lica koja nisu u srodstvu, samo između srodnika, samo između lica koja nisu u srodstvu.
Postoje i dva prijedloga o tome ko može da zaključi ugovor – državljani Srbije i lica koja imaju prebivalište u Srbiji najmanje pet godina ili samo državljani Srbije.
Nacrt razmatra surogat i za žene i muškarce koji žive sami, uz upotrebu njihovih polnih ćelija i doniranim ćelijama. Nije dozvoljeno korišćenje jajne ćelije surogat majke.
Predloženo je čak i da se, u izuzetnim slučajevima, mogu koristiti polne ćelije jednog od namjeravanih roditelja koji više nije živ, ali je prije smrti dao pismenu saglasnost, ovjerenu kod sudije ili notara, da se njegove polne ćelije mogu koristiti posthumno.
Kao u Sjevernoj Makedoniji, i Nacrt u Srbiji zabranjuje komercijalno surogatstvo.
Uvoz i izvoz polnih ćelija
Prijedlog zakona o MPO koji je Vlada Crne Gore utvrdila u septembru, zabranjuje uvoz i izvoz polnih ćelija, polnih tkiva i embriona za vršenje postupka, osim u slučaju ako se to čini za zahtjev pojedinca za njegove potrebe – lice iz Crne Gore može da zahtijeva izvoz sopstvenih polnih ćelija, te ponovni uvoz.
Doniranje polnih ćelija je i sada dozvoljeno u Crnoj Gori, ali u praksi nije zaživjelo, pa je praktično nemoguće obezbijediti polne ćelije za postupke MPO kada je doniranje jedina opcija.
Zabranom uvoza polnih ćelija, kada je doniranje neophodno, a polne ćelije nisu dostupne u Crnoj Gori, pacijentima se onemogućava da urade postupak na crnogorskim klinikama. Umjesto toga, oni se moraju uputiti u inostranstvo – o svom trošku.
Godinama unazad parovi i žene iz Crne Gore odlaze na češke klinike, a posljednjih godina, adresa su i klinike u Makedoniji, gdje je zakonom dozvoljen uvoz polnih ćelija iz registrovanih banaka.
Prema zakonu, biološki materijal jednog donora koristi se za postupak oplodnje kod samo jednog para ili jedne žene, a u cilju uspostavljanja kontrole, vode se baze korištenih donora i ishoda oplodnje.
Uvoz reproduktivnih ćelija dozvoljen je u Srbiji – onda kad se one ne mogu obezbijediti u toj državi.
Život ne prestaje jer zakon nešto nije uredio
Da li potreba za donacijama, surogatom prestaje jer propisi to nisu uredili? Ne. Prije nekoliko godina, iz Ministarstva vanjskih poslova nezvanično su ranije kazali da je crnogorsko diplomatsko-konzularno predstavništvo u Ukrajini 2016. godine za blizance izdalo putni list, a da su tek kasnije saznali da su u pitanju djeca rođena zahvaljujući surogat majci.
I parovi iz Crne Gore i žene bez partnera odlaziće i dalje u inostranstvo i na inostranim klinikama dobijaće embrione, jajne ćelije i spermatozoide.
Ovo su dijelovi pisma jednog para. A mnogo je sličnih među nama:
“U braku smo od 2011. Nakon višegodišnjeg pokušavanja prirodnim putem, odlučili smo se za IVF tretman, 2018. nakon čega je došlo do začeća. Nažalost, trudnoća nije bila uspješna, a zdravlje moje supruge se iskomplikovalo do te mjere da su se ljekari borili za njen život.
Nakon svega, prema mišljenju ljekara […] trudnoća bi bila rizična po njen život. Takođe, ni bilo koju vrstu hormonske stimulacije. Jedina preostala opcija i nada nam je surogat […] posjedujemo sopstvene zamrznute embrione. Nije nam dozvoljeno da sopstveni genetski materijal iznesemo iz zemlje”.
“Život je”, kaže Meša Selimović, “širi od svakog propisa”.
Neka onda propisi ne čine živote baš ovoliko tijesnim.
Tekst je objavljen na portalu Al Džazira Balkan