Vranjina je uživanje, i krš i drača
Visina koju penjete i nadmorska visina koju je neophodno savladati tokom uspona nisu mjerilo težine jedne planinarske, trekking ili zovite je kako hoćete ture. Zapamtite to. Dokaz za to je Vranjina.
Visina koju penjete i nadmorska visina koju je neophodno savladati tokom uspona nisu mjerilo težine jedne planinarske, trekking ili zovite je kako hoćete ture. Zapamtite to. Dokaz za to je Vranjina.
40 mi je godina i ne, nikako ih ne doživljavam kao Ahmed Nurudin (“Derviš i smrt”, Meša Selimović), koji kaže da su četrdesete “…ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje”.
Kada me je, evo će treća godina, tadašnji urednik nedjeljnog izdanja “Vijesti”, Brano Mandić, zamolio da napišem riječ, dvije o planinarskim pohodima, imao je zapravo ideju da čitaoce uputim u to kako i sa kojim organizacijama mogu bezbjedno obilaziti Crnu Goru.
Zaljubila sam se. Ponovo. U Boku Kotorsku. I tako opravdala naziv prošlonedjeljne pješačke ture “Love Is In The Air” (Ljubav je u vazduhu). Ako se broji ovakva ljubav, svakako.
“Idem na planinarenje”, radosno sam, umjesto jednostavnog “ne mogu”, protekle sedmice odgovarala svima koji su me pozivali na druženje.
Kada vas neko prvi put opomene i kaže vam da za sobom, dok boravite u prirodi, ne ostavljate čak ni organski otpad, jer “u prirodi nije lijepo vidjeti na primjer koru od banane”, “niti divlje životinje treba da navikavamo na netipičnu hranu”, možda ćete se nasmijati. Zamislite da se, recimo, medvjedi navuku na sendviče sa pršutom? Ne bacati čak i organski otpad, jedan je od principa koje učesnike tura nastoji da