Hvala za prvu planinarsku turu, tada nisam ni znala koliko će to meni da znači.
Šesnaest godina od naše prve šetnje planinama Crne Gore, tada u organizaciji Montenegro Phototrekkinga, prijatelju koji me je tada pozvao na turu, poslala sam poruku zahvalnosti.
Nije boravak u prirodi za mene nepoznanica bio ni prije toga – porodično smo išli na izlete, iz Mostara, gdje smo živjeli do aprila 1992, na odmor i raspuste dolazili smo u Crnu Goru i često išli u Rožaje i Gusinje, odakle su moji roditelji, tamo bih sa drugom djecom šetnjom obilazila okolinu, sa starijima išla u borovnice, tata bi svaki boravak u prirodi koristio da nađe za nas pečurke, šumske jagode, lješnike, ponudi da probamo svaku jestivu biljku…
Ali, nisam baš poznavala planine.
Ni sebe.
Nisam imala pojma da je odlazak u planinu ono nešto moje, zbog čega se, i kad se najviše umorim, osjećam najbolje moguće.
I nisam to znala ni te 2008, tada kad me Saša pozvao na planinarenje.
To moje tada “da” ona je vrsta odgovora kad ne razmišljate mnogo, neko vam nešto ponudi i vi prosto prihvatite. Saša je tada na društvenoj mreži Facebook vidio objavu za šetnju iznad Kotora – Vrmac, spuštanje preko Gornje Lastve u Tivat. Kratko smo poslije toga planinarili zajedno, a tokom godina, planinarenje je postalo ono moje nešto.
Ono što nekad prigrlim, pustim, pa zapustim, pa me izaziva, pa mu odgovaram na te izazove, pa opet pustim, pa vraćam…
Mnogo je još planina i vrhova ispred mene, još mnogo izazova. I svaki će biti vrijedan svakog koraka, napora i kaplje znoja, kao što je to i svaki dosadašnji.
Učila sam o drugima. I sebi.
Čini mi se da ništa kao planina ne izbaci na površinu sve što čovjek jeste i nije.
Bila sam srećna, jer sam se prvi put našla na preko 2.000 metara. Prutaš je, međutim, na površinu izbacio i moje slabosti. Tu sam prvi put, na jednom eksponiranom dijelu, osjetila nesigurnost.
I danas me pitaju da li se plašim visine. Ne. Odrasla sam na desetom spratu, visile smo sestra i ja nekad preko ograde terase. Nije to strah od visine, prosto neka stvar sa ravnotežom na tim izloženim djelovima, gdje oko mene ne postoji bilo kakav oslonac, tu glava sama radi.
Prutaš sam ponovila, sljedećih puta bez problema.
Taj izazov sa ravnotežom, međutim, nije nestao i vratio se prilikom spuštanja sa Velikog Međeda (2.285 m), opet Durmitor, deset i kusur godina kasnije.
Na tom mjestu, panika, strah. Pomislila sam – sjutra za mene ne postoji. I onda sam sjela, udahnula vazduh, ustala i krenula naprijed. Stigla na cilj.
I ponovo se pela na Međede. Nedavno i na Terzin bogaz (2.303 m), još jedan od durmitorskih vrhova, i ponovo taj isti osjećaj, prilikom prelaska kratkog grebena pri vrhu.
Ne razmišljam o tome da su slični izazovi iza mene. Ne znam da li će i kad će proći. Znam da me neće zaustaviti u toj potrebi da budem na planini.
Da ću osjetiti sličnu nesigurnost, kako mi izmiče tlo pod nogama, mislila sam da će se desiti na ferati Sokolov put, na Romaniji, Bosna i Hercegovina.
Via ferrata je italijanski izraz koji se prevodi kao “gvozdeni put”, a opisuje zaštićenu stazu za penjanje, pravljena je od čeličnih sajli pričvršćenih za stijene, metalnih gazišta, visećih mostova, zip lajn sajli.
Ferata je nešto sasvim novo u mom životu, a tu u Bosni sa ekipom iz Planinarsko-sportskog kluba “Montenegro Guide” prošla sam ovog proljeća. Prije polaska, kolega me pitao da li me strah. Ne znam, znaću kad budem tamo.
Inače nisam sklona reakcijama unaprijed, već ako se i kad nešto dogodi.
Da, jesam se informisala o ferati, znala sam gdje idem, da je njena ocjena B/C, znala sam da me čeka prelazak preko sajle, jedan tibetanski most, ali nisam u glavi pravila filmove šta ako ovo i ono. O tome ću misliti ako bude ovo i ono.
Na sreću, nije bilo ovoga i onoga, već se desilo najbolje moguće iskustvo kretanja uz stijene.
Toliko dobro da sam mjesec kasnije radosno prihvatila poziv prijatelja da prođemo i malo težu feratu (Shpellat i 360, ocjena D) na Kosovu, Rugova, još smo po završetku vodiču najavili da dolazimo i sljedeće godine, da probamo drugu, još težu i dvostruko dužu (kilometar).
Sve su to izazovi, a ja sam im radosna išla u susret.
Velji vrh na Vranjini me naučio da visina ne igra ulogu u težini ture, kad su mi 303 metra pala teže nego Zla Kolata, na 2.543. Hajla mi je pokazala koliko je moj zavičaj po ocu lijep.
PROČITAJ JOŠ:
-
Doživi Rožaje, ili kako je biti turista u zavičaju
-
Doživi Rožaje ili kako da uživaš kao turista u mom zavičaju
Šetnja od Kapetanovog jezera, kroz kanjon Mrtvice, do Međurječja, naučila me da mi prijaju duge šetnje. Pa mi je jesenas bilo krivo kad smo prošli 24, umjesto kao neku godinu ranije 31 kilometar.
Zbog dužine se valjda obradujem pozivu na krug oko Komova, to vam je lijepa dnevna šetnja od dvadesetak kilometara.
Usponi na Umove i Subru u vrelim danima potvrdili su mi da sam na visokim temperaturama kao pregrijan automobil, na pola snage.
Mislila sam da sam osoba koja nikad ne bi pošla na planinu pod snijegom, ali su mi šetnje na Lebršnik i Berizdoljit pokazale da mogu.
Berizdoljit je pokazao i da možemo same, nakon što smo na taj vrh u Albaniji pošle nas četiri. Pokazao nam je i da su u ekipi “Male družine” iz Nikšića sjajni ljudi, jer su nas ispratili na stazu za Berizdoljit i tokom dana stalno zvali da provjere je li sve u redu.
Kažem vam, ništa kao planina ne izbaci na površinu sve što čovjek jeste i nije. I dobro i loše.
Pokaže ti ko si, ako želiš da pogledaš u sebe.
Toga dana, prije šesnaest godina, kad me Saša pozvao na prvu šetnju, nisam ja imala pojma koliko još ne poznajem sebe. Koliko je odlazak u planinu ono nešto moje, zbog čega se, i kad se najviše umorim, osjećam najbolje moguće.
Mnogo je još planina i vrhova ispred mene, još mnogo izazova. I svaki će biti vrijedan svakog koraka, napora i kaplje znoja, kao što je to i svaki dosadašnji.
Jer imam još da učim o drugima. I sebi.
Hvala Saša.
