Mali i Veliki međed: Između paralize zbog visine i male pobjede sebe

Mali i Veliki međed: Između paralize zbog visine i male pobjede sebe

Samo sam sjela. Iza mene su i Mali i Veliki međed, svi izazovi jedne zahtjevne planinarske ture, ali – u trenutku kad sam uhvatila rukama sajlu i krenula da silazim tim posljednjim grebenom na preko 2.000 metara nadmorske visine, samo sam sjela.

Visina, pogled na ponor lijevo i desno od mene, paralisao me.

Doživjela sam to davno, prilikom uspona na Prutaš. Durmitor me, izgleda, uvijek podsjeti na slabosti.

Prutaš

Da me neko pita, zapravo se ne plašim visine. Ali, iz nekog razloga, moja glava reaguje i šalje signal – ne možeš dalje.

Prutaš sam popela, visina mi godinama nije predstavljala problem. I onda se dilema mogu li dalje, vratila u najgorem trenutku. Na Međedu. Ispod samog vrha planine, na grebenu, gdje je i lijevo i desno od mene ponor. Uhvatila sam rukama sajlu i – sjela.

U životu imamo mnogo sličnih trenutaka, onih kad se suočimo sa sobom, svojim slabostima, nesigurni da li možemo dalje. Na sreću, moja paraliza ispod Velikog međeda nije trajala dugo. Kroz glavu mi je prošlo – opcija je da čekam Gorsku službu… a to može da traje, što bude duže to čekanje, biće sigurno teže stajati tu na vrhu, na grebenu, sa pogledom na ponor, gdje god se okrenem.

Drugi izbor je da ustanem i krenem dalje.

Silazak posljednjim grebenom sa Velikog međeda, Foto: Danilo Ivanović

Ustala sam i krenula dalje. Nije bilo najlakše, ali – ustala sam i krenula dalje, bezbjedno završila šetnju dugu oko 13 kilometara, i uspon na dva Međeda, Malog (2.223 mnv) i Velikog (2.287 mnv) , sad je lijepa uspomena. I mala pobjeda sebe.

Međed je najteža i najopasnija planinarska tura na Durmitoru”, čestitali su kasnije prijatelji….

Planina se ne osvaja

Planinarim godinama, rekreativac sam, na planini uživam i nemam ambicije da “osvajam” vrhove. Iskusniji će vam i reći da se planina ne osvaja, da planina može da nas nauči o nama, ko smo i šta možemo. I mene su Mali i Veliki međed naučili da visina i ponor mogu da me parališu, ali i da mogu da ustanem i da krenem dalje.

Nažalost, u nekim drugim situacijama u životu ne donosim odluke tako lako. Izgleda mi trebaju ponori i da se dovedem do kraja. Ili je sve stvar vježbanja psihe…

Na Međede smo krenuli u nedjelju, 24. avgusta. Iskreno, nisam imala baš pojma šta me čeka. Dva, tri dana prije ture, na Gorici sam srela Suzanu, kratko mi je prenijela utiske sa uspona na Zeletin vikend ranije, raspitivala sam se kakav je plan za vikend pred nama, a ona će raširenih očiju “Mali i Veliki međed”. Pela je jednom, lani, oduševljena je i samo je čekala priliku za ponovni uspon na ta dva durmitorska vrha.

Nije pominjala težinu ture. Danilo vodič, ipak, kasnije kad smo se čuli, pomenuo je da nas čeka jedan baš, baš uspon, pomenuo je i sajlu… ali nije rekao i koliko sajli nas čeka.

Da sam pažljivije čitala opis ture na stranici PSK Montenegro Guide, znala bih da je “Mali međed dosta strm i nije obezbijeđen sajlama, dok je Veliki obezbijeđen sajlama na eksponiranim djelovima staze”.

Da sam čitala, znala bih i da tura spada u tešku i opasnu.

Za nauk – prije ture, uvijek pažljivo pročitajte šta o njoj kaže vaš vodič. Ili vaši prijatelji planinari. Ili drugi relevantan izvor – knjiga, internet…

Od Poljane do Poljane

Šetnju smo počeli nedaleko od skijališta Savin kuk, preko Mioč poljane na oko 1.600 mnv, Orinog katuna, uz Strugu. Tu zapravo počinje taj baš, baš uspon, na koji je Danilo upozorio. Struga je na oko 1.800 metra nadmorske visine. Idemo ka Malom međedu, na 2.223 metra…

Struga, uspon ka Malom međedu

Odavde, a to sam shvatila tek u povratku, sasvim lijepo se vidi ono što će biti i kraj ture, jer prelaskom preko Malog i Velikog međeda, napravili smo krug. Stojeći podno Struge, u daljini se vide Previje i bivak, sklonište gdje može da se smjesti 12 osoba.

Kad smo savladali uspon uz Strugu, prije vrha Malog međeda, sjeli smo da odmorimo. Pogledi su nam se zaustavili na vrhove Savinog kuka, gdje je toga jutra već stigla grupa planinara.

Pogled na Previje i bivak
Savin kuk

Tokom cijele ture, zapravo, stalno se penjemo i spuštamo, često nailazimo na šume bora krivulja. Za bor krivulj prvi sam put čula obilaskom rožajskih planina, tamo je nekad postojala uljara, ali je zatvorena zbog prekomjerne eksploatacije, a bor krivulj zaštićen.

Iza jedne takve šume, nakon onog baš, baš uspona uz Strugu, pred nama se ukazao sjajan prizor – Crno jezero.

Crno jezero, pogled sa Malog međeda
Šuma bora krivulja

Stigli smo i na vrh Malog međeda. Dovde tura nije bila toliko zahtjevna, osim možda tih stotinjak metara naglog uspona uz Strugu.

Sa Malog međeda, Foto: Danilo Ivanović

Sa Malog međeda možete da se vratite nazad. Ili da nastavite dalje, grebenom prema Velikom. Mi smo krenuli dalje.

Za mene na ovoj turi tu počinju i prvi pravi izazovi, kretanje uz eksponirane djelove staze, držanje za sajlu, kretanje uz stijene… Ali, prijale su mi te male borbe sa sobom.

Do Velikog međeda, pa i nakon što smo stigli na vrh i počeli da se spuštamo, na stazi se smjenjuju usponi i spuštanja, na sajle ćemo naići još dosta puta do kraja šetnje.

Grebenom sa Malog prema Velikom međedu, Foto: Danilo Ivanović

I taman kad sam mislila da je najgore iza mene – prošla sam uspon uz Strugu, Malog međeda, greben prema Velikom, stigla do Velikog, savladala sva ona penjanja i spuštanja, kretanje držeći se za sajlu, priljubljena često uz stijene, stigli smo do posljednjeg grebena.

Posljednji greben, spuštanje sa Velikog međeda, Foto: Danilo Ivanović

Stajali smo jedno iza drugog, strpljivo čekali onog ispred sebe da se udalji dovoljno, da se napravi dovoljno bezbjedna distanca da sljedeći među nama može da krene. Bila sam na sredini grupe, ali sam odlučila da sačekam vodiča i da se spustim posljednja. Ili pretposljednja.

Spuštanje sa Velikog međeda na Previje

I tada, samo sam sjela. Iza mene su i Mali i Veliki međed, svi izazovi jedne zahtjevne planinarske ture, ali – u trenutku kad sam uhvatila rukama sajlu i krenula da silazim tim posljednjim grebenom na preko 2.000 metara nadmorske visine, samo sam sjela.

Visina, pogled na ponor lijevo i desno od mene, paralisao me.

Visina mi godinama nije predstavljala problem, ali se dilema mogu li dalje, vratila u najgorem trenutku. Na Međedu. Ispod samog vrha planine, na grebenu, gdje je i lijevo i desno od mene ponor.

Na sreću, paraliza ispod Velikog međeda nije trajala dugo i između čekanja Gorske službe i da ustanem i krenem dalje, birala sam ovo drugo. Da ustanem i, koliko god spuštanje sa skoro 2.300 metara bilo naporno, bezbjedno stignem na Previje, vidim izbliza onaj bivak i vratim se do Struge, pa dalje istim putem kojim smo toga jutra krenuli na Međede, ostavim Međede iza sebe. 

I koliko god bilo teško, nestvarne su slike koje imam u glavi – taj pogled na Crno jezero, okolinu Žabljaka, kanjon Tare, Crvenu gredu, Bezimeni vrh, Bobotov kuk, Minin Bogaz, Terzin Bogaz, Bandijernu, Šljeme, Savin kuk…

Pogled sa Velikog međeda

I nakon ove šetnje, prizor Crnog jezera sa Malim međedom u pozadini sada za mene ima sasvim drugačije značenje. To više nije tek neki vrh iznad Jezera. To je moja mala pobjeda.

Mali međed, pogled sa Crnog jezera zimi

PREPORUKA: Za ture koje organizuje PSK Montenegro Guide, pratite Facebook stranicu organizacije

1 Comment


  1. Sa srećom!!Čestitamo!!Sreli smo se onaj dan na putu ,brali smo čajeve…Velikimpozdrav

    Reply

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.