Glas za Montijev zakon!

Glas za Montijev zakon!

Monti je umro. Juče. Mogao je umrijeti u februaru, ali nije. Umro je šestog dana mjeseca aprila.

Montija su početkom godine na Ćemovskom polju, kod Stočne pijace, pronašli volonteri Društva za zaštitu životinja Arka Montenegro. Imao je temperaturu, bio izuzetno mršav. I imao ogroman otok na vratu. OGROMAN.

Monti u danima kada je nađen na Ćemovskom, Foto: Arka Montenegro
Monti u danima kada je nađen na Ćemovskom, Foto: Arka Montenegro

U veterinarskoj ambulanti Montvet, još u februaru su za Montija preporučili eutanaziju – jer je nalaz patologa tada upućivao na “agresivni maligni tumor”.

U danima koji su uslijedili nakon njegovog zbrinjavanja sa Ćemovskog, o Montiju se vijećalo ima li tumor ili nema, Monti je operisan, Monti je okusio i život u Skloništu za napuštene životinje na Koniku…

Monti u Skloništu, na Koniku
Monti u Skloništu, na Koniku

Bilo je i lijepih trenutaka. Monti je dobio ime i kumu Bisu. Kuvala mu je kuma najukusnije obroke i nosila. Prvo u Sklonište. Kasnije u pansion, gdje je smješten, kad su članovi društava Arka Montenegro i Ruka-šapi, koji su preuzeli zajedničku brigu o psu, njegovom liječenju… bili ubijeđeni da su mu dani odbrojani. Željeli su da Monti posljednje dane života provede okružen ljubavlju.

Bilo je dana kad su vjerovali da ipak ima nade, da od tumora nema ništa, da Monti nema sarkom, da je u pitanju “običan apces”.

Šestog dana aprila mjeseca, Monti je odveden na novu operaciju. Radi uklanjanja viška kože. I sa nadom da će nakon toga biti udomljen.

Nije preživio.

"Ovo je najbolje stvorenje koje je postojalo na svijetu..."
“Ovo je najbolje stvorenje koje je postojalo na svijetu…”

Monti je samo jedan u moru primjera nesavjesnog vlasništva. Monti je rasan pas. Argentinska doga. Ne znam čiji je bio, nadam se saznaće se, ali pas poput Montija se nikako nije mogao roditi na ulici. Njegovi vlasnici bi vam sigurno rekli da su ga voljeli. Nisu. Nisu ga voljeli, ako su ga, onda kad se razbolio, mogli izbaciti iz kuće.

Mogli bismo da nagađamo da im je Monti pobjegao, da je išetao iz dvorišta, da je otrčao za kakvom ženkom. Naivni ste ako vjerujete u tu priču. Čak i da je bilo tako, nema šanse, ali NEMA JEBENE ŠANSE da do njih nije došla priča o Montiju, o kojem je brujao Facebook, na kojem je pola Crne Gore!

Jednostavno imamo situaciju u kojoj vlasnike ZABOLJE za psa. Razbolio se, šta će im, koji moj?!

Bolestan, a velik pas je skup ljubimac. Veterinar Predrag Stojović iz Montveta kaže da su napušteni, rasni psi koji slobodno šetaju, posebno u prigradskim naseljima, sve češća slika koja se može vidjeti u Podgorici.

“Pretežno se to velike rase pasa, jer su skuplje za održavanje u pogledu njege, liječenja i ishrane”, kaže on.

Stojović navodi i da velik broj rasnih pasa završi na ulici zbog lajšmanioze.

“Crna Gora je endemsko područje za lajšmaniozu psa i vlasnici zbog skupog tretmana i nemogućnosti nalaska ljekova  u zemlji, u velikom broju slučajeva ostavljaju pse na ulici”.

Slične poruke su česte na grupama za zaštitu životinja
Slične poruke su česte na grupama za zaštitu životinja

A na ulici ne završavaju samo bolesni psi, poput Montija.

“Ovaj problem je posebno izražen pred ljetnje mjesece, kada na ulicama, zbog godišnjih odmora, završavaju i zdravi rasni psi“.

A na ulici ne završavaju samo psi. Bolesni ili zdravi.

“Slične slučajeve imamo i sa ostavljenim konjima, koji su vlasnički, iskorišteni do maksimuma i kada vlasnici od takvih konja nisu mogli dobiti više ništa, ostavljali su ih da uginu na ulici“.

Leš konja na Ćemovskom polju
Leš konja na Ćemovskom polju

 

Policija za životinje, državni veterinar…

Za ovakvo, kako ga Stojović opisuje, haotično stanje, krivi su i lokalne vlasti i i država.

“Problem mora biti rješavan na nivou ili države ili u najmanju ruku lokalne samouprave, gdje bi trebalo formirati službu koja bi se bavila ovim, već sada se može reći, velikim problemom. U okviru takve službe, pored odjeljenja za životinje, treba formirati i veterinarsku službu za napuštene životinje (državnu veterinarsku službu) i policiju za životinje, što postoji u zemljama u okruženju”.

Kako se Doli vratila kući

Država je 2007. godine donijela Zakon o identifikaciji i registraciji životinja. Krave i ovce su dobile svoje oznake, one žute minđuše, pa ako se izgube, vlasnici ih ostave… lako ih je, na osnovu broja markice, povezati.

Mještani Starog aerodroma su prije dvije godine uzbunili medije i javnost, kada su u tom podgoričkom naselju pronašli ovcu. Zahvaljujući markici, ovca je brzo vraćena kući.

Crna Gora NEMA JEDINSTVENU BAZU vlasnika i pasa. A ni vlasnike niko ne čupa za rukav da čipuju svoje ljubimce. A ni cijena čipa nije pristupačna…

Psi, kao i mačke, prema Zakonu o identifikaciji i registraciji životinja, spadaju u kategoriju “druge životinje”.

“Zakonom o veterinarstvu  i propisima koji uređuju identifikaciju i registraciju životinja propisano je da identifikaciju i registraciju pasa vrše veterinarske ambulante, specijalističke veterinarske ambulante i veterinarska služba i podatke o identifikaciji i registraciji dostavljaju Veterinarskoj upravi, radi upisa u Centralni registar pasa koji uspostavlja i vodi Uprava”, kazali su u avgustu, 2013. iz Veterinarske uprave.

Tada su kazali i da je projektom IPA 2011 “Jačanje veterinarske službe”, pored ostalih aktivnosti, “predviđeno proširenje postojeće baze podataka vezano za identifikaciju i registraciju pasa”. 

Realizacija projekta je počela 3. marta, prošle godine i trajaće 18 mjeseci.  

“Identifikacija životinja –pasa i mačaka je neophodna i mora se sprovesti što prije i na nivou države“, kaže Stojović.

Ako imate registrovanu životinju, njen čip sadrži podatke o vlasniku. Kad na ulici nađete psa, provjerite čip i tana-na-na, našli ste vlasnika! Nakon prošlogodišnjih poplava u Srbiji, mnogi su vlasnici mogli lakše da nađu svoje pse, zahvaljujući čipovima i jedinstvenoj bazi.

Osim toga, postojanje baze bi olakšalo identifikaciju nesavjesnih vlasnika poput Montijevih, pa oni ne bi mogli izbjeći odgovornost prema životinji.

“Samo tako bi odgovarajuće državne službe mogle preduzeti i sprovesti odgovarajuće mjere prema neodgovornim vlasnicima i drugim osobama koje su dovele do ovakvog stanja, a tako bi se izbjegla i prepucavanja između državnih službi i institucija oko nadležnosti za preduzimanje odgovarajućih mjera”.

Čipovi za pse sada u podgoričkim ambulantama koštaju između 20 i 25 eura. PREVIŠE.

Identifikacija kućnih ljubimaca i konja takođe (jer konja u Crnoj Gori nema mnogo, pa se taj posao može istovremeno obaviti), bi za vlasnike trebalo da bude po nekoj simboličnoj cijeni ili potpomognuta od države – tokom prve dvije, tri godine, kako je to bio slučaj u zemljama u regionu. Nakon završene identifikacije, vlasnici bi plaćali ekonomsku cijenu. Na ovaj način je urađena identifikacija goveda, ovaca i koza, ove godine počinje i identifikacija svinja, pa ne vidim razlog da se na sličan način ne odradi i identifikacija kućnih ljubimaca i konja”, kaže Stojović.

Koze, goveda i ovce se označavaju ušnim markicama
Koze, goveda i ovce se označavaju ušnim markicama

Monti je umro.

Njegovi vlasnici su onog dana kad su ga bolesnog ostavili na ulici, nastavili sa životima, bez griže savjesti. Da je Monti imao čip, grizlo bi ih makar po džepu.

Lično želim da njih i njima slične što prije počne stizati Montijev zakon, po kojem bi svaki vlasnik za patnje i smrt životinje odgovarao kao za ljudsko biće. Ne simbolično, kao onaj Baranin Dragan Asović, što je savjest za svoja četiri mrtva bobtejla umirio sa 200 eura. Ne. Po Montijevom, morao bi da odgovara za njih kao za ubistvo četiri čovjeka. Sa predumišljajem.

Jedan od četiri uginula bobtejla Dragana Asovića, Foto: Arka Montenegro
Jedan od četiri bobtejla Dragana Asovića dok je bio na liječenju, Foto: Arka Montenegro

Ako nađete životinju za koju sumnjate da je bolesna, napuštena ili mučena, slučaj, poželjno uz fotografiju i navođenje lokacije, prijavite najbližem društvu za zaštitu životinja!

UPDATE: Ovdje potpišite peticiju za Montijev zakon

Komentari

comments