Šta, umjesto betoniranja korita Ribnice, uraditi sa 10.000 eura?

Šta, umjesto betoniranja korita Ribnice, uraditi sa 10.000 eura?

Poštovani gospodine Nikiću,

Obraćam Vam se povodom Vaše izjave koju sam pročitala u medijima, a u kojoj kažete da ste betonirali korito rijeke Ribnice zato što ste, parafraziraću, imali višak novca koji niste znali kako drugačije da upotrijebite.

Ne ulazeći u analizu vašeg postupka sa stanovišta nemjerljive ekološke, ekonomske i sociološke štete koju ste na taj način proizveli, te vodeći se logičnom pretpostavkom da će se takvo vaše “stanje” još koji put ponoviti (ništa ne svrbi tako kvalitetno kao višak novca), odlučila sam da pokušam da Vaš nagon za trošenjem preusmjerim na maštovitije projekte koji bi, za razliku od ovog Vašeg potonjeg, bili na korist svima (da, čak i Vama).

Neću dužiti. Gradu je potrebna socijalna bašta.

Šta je socijalna bašta?

Socijalna bašta je gradska površina na kojoj stanovnici, uglavnom oni koji svoja tri obroka traže po kontejnerima, dobijaju mogućnost da sebi proizvedu organsku hranu, usput se družeći i stvarajući inkluzivni ambijent. Iskreno, nekada sam maštala o tome da bi upravo strme obale rijeke koju ste okovali u beton mogle biti prava pozicija za takvo što.

Mislite da je stvar šašava, priznajte? Ne brinite, niste izolovani slučaj. Pa ipak, možda vas fotografije iz Havane, Beča, Minhena, Londona, Toronta, Njujorka, Ljubljane i još mnogih drugih svjetskih metropola natjeraju da razmislite.

Neki ozbiljni gradski oci, ruku pod ruku sa nekim ozbiljnim lokalnim filantropima i vizionarima, napravili su sisteme za snabdijevanje gradova zdravom hranom na način i sa rezultatima koji bi, u najmanju ruku, trebalo da zasluže čak i Vašu pažnju.

Primjera radi, pet godina od početka realizacije avangardnog programa gradskih socijalnih bašti, Havana je imala 26.000 urbanih vrtova na 8 odsto svoje površine i na njima proizvodila 540.000 tona hrane. Danas Havana ima 60.000 urbanih vrtova, osiguravajući prosječno 60 odsto ukupnih prehrambenih potreba stanovnika. U Havani urbana poljoprivreda zapošljava 17 odsto stanovništva (384.000 ljudi) i ima izuzetnu podršku lokalnih vlasti.

To se, gospodine Nikiću, u praksi zove “suverenost”. Prava suverenost. Osim što su se kvalitetno nahranili, stanovnici Havane su skoro potpuno eliminisali šećernu bolest, a koronarna oboljenja prepolovili. Njihove banke autohtonog sjemena su među najbogatijima na planeti.

Kada smo već kod autohtonog sjemena, oprostićete mi malu digresiju. Imate li predstavu koliko ste autohtonih živih vrsta osudili na nestajanje Vašim poduhvatom?

Ali, da ne gubimo vrijeme na beskorisne žalopojke i da se vratimo na Vašu filantropsku slamku spasa koju Vam nudim.

Da bih Vas dodatno zainteresovala, dodajmo još malo podataka.

Recimo, Montreal ima jedan od najrazvijenijih sistema urbanih vrtova u svijetu. Oko 100 vrtova sadrži oko 8.000 parcela (allotments) i rašireno je na 26 gradskih kvartova odnosno na 250.000 m2. U projekat je uključeno preko 10.000 ljudi.

Britanija ima oko 200.000 takozvanih allotment-a (ogromni isparcelisani prigradski prostor, vlasništvo grada, koji se njegovim stanovnicima ustupa na korišćenje u svrhu proizvodnje hrane). Na parcelu se čeka red i nema svako tu sreću da je može dobiti.

U Beču je gradsko šumarsko i poljoprivredno preduzeće krajem 2014. godine objavilo poziv za iznajmljivanje obradivih gradskih površina građanima na svom ekološkom imanju u 22. gradskom okrugu (Lobau). Građanima se, s proljeća, za ekološki uzgoj povrća iznajmljuju parcele od 40 tj. 80 kvadratnih metara po cijeni od 60 odnosno 120 eura, a krajem novembra brigu o tim površinama ponovno preuzima pomenuto gradsko preduzeće i priprema zemlju za narednu sezonu. Grad Beč, koji trenutno broji 1,8 miliona stanovnika, posjeduje jedno od najvećih poljoprivrednih preduzeća u Austriji (Forstamt und Landwirtschaftsbetrieb der Stadt Wien) koje upravlja sa dvije hiljade hektara obradivih površine od čega hiljadu hektara predviđenih za organsku proizvodnju voća i povrća.

U osnovne se zadatke bečkog gradskog poljoprivrednog preduzeća ubraja proizvodnja žitarica i povrća za gradske bolnice, dječje domove i vrtiće, te proizvodnja za nezavisno opskrbljivanje stanovništva hranom u kriznim vremenima. Grad godišnje proizvede 3.500 tona pšenice, 500 tona krompira i tri hiljade tona ostalog povrća.

Pomenusmo li mi maloprije riječ “suverenost”?

Obnavljanje života

Sa sljedećih 10.000 eura sa kojima ne budete znali šta pametnije da uradite od oduzimanja života jednoj rijeci, možete, za promjenu, pomoći obnavljanju života.

Zapravo, možete pomoći u sprovođenju cijelu jedne tihe revolucije, jedne od onih koja svima nešto daje. Sa toliko novca bi se bezbolno i dugoročno, na primjer, privela funkciji parcela od najmanje 5.000m2 (napravile uzdignute leje, kupio alat, pribavilo organsko sjeme i stajsko đubrivo, te legla glista da prerađuju organski otpad, uspostavio sistem za navodnjavanje…).

Pola hektara pod blitvom, paradajzom, krompirom i šargarepom nije mala stvar.

Uvjerena sam da bi gradski oci imali razumijevanje za takvo što i da bi nam rado takvu jednu parcelu stavili na raspolaganje bez nadoknade. Jedna takva se prostire upravo ispred moje kuće i trenutno služi kao savršeno sklonište za zmije.

Prenamjenovanjem skloništa za zmije u aktivne urbane poljoprivredne parcele, trajno bi se zbrinuo veliki broj onih koji pod okriljem noći sakupljaju ostatke hrane po gradskim kontejnerima. I ne samo njih. Širenjem ideje urbanog baštovanstva grad bi povratio svoju suverenost nad hranom, onu istu suverenost koju je izgubio kada je sebi dozvolio da se dominantno snabdijeva po megamarketima, uglavnom kancerogenom hranom i na neopisivu radost farmaceutskih korporacija (dok nekome ne mrkne, drugome ne svane).

Osim navedenog, pada mi na pamet i uspostavljanje gradskog parka koji ne bi bio sačinjen od četinara i platana, već od jabuka, trešanja, krušaka, oraha…

Znate li koliko sadnica voća može da se kupi za 10.000 eura? Da li ste nekada pokušali da zamislite ulicu koja bi se, na primjer, zvala Ulica trešanja? I gladnog dječarca uvaljanog u prašinu kako pruža ručice i bere slatki plod. Isti onaj plod koji u stvarnosti može vidjeti samo u izlogu.

Poštovani gospodine Nikiću, bogati ljudi su nekada “svome otečestvu” ostavljali zadužbine. Ulica trešanja košta neuporedivo manje od, na primjer, jednog vrtića, jednog pozorišta ili jedne bolnice.

A rijeka, poštovani gospodine Nikiću, nije kanal.

S poštovanjem,

Aleksandrina Vujačić

autorka je diplomirani inženjer elektrotehnike, profesor i dizajnerka permakulture

NAPOMENA: Nakon vijesti da je tokom vikenda betonirano korito Ribnice, iz Glavnog grada je saopšteno da su radovi nelegalni i za njih optužili preduzeća Neksan iz Nikšića i Nikić iz Podgorice, čije zgrade se nalaze na toj lokaciji. Iz Neksana su negirali navode Glavnog grada, a Ljubomir Nikić, vlasnik Nikića, Vijestima je rekao da je želio da uradi korisnu stvar sa 10.000 eura, koje “nije znao” kako da potroši, pa ih je potrošio u betoniranje korita Ribnice.

Zamolila sam poznanike, prijatelje, stručnjake, ljude kojima vjerujem, da oni kažu šta je moglo biti urađeno sa tih 10.000 eura. Pismo Aleksandrine Vujačić je jedan od tih odgovora i prenijeto je u cjelosti sa njenog Facebook profila.

Slijedi i nastavak, sa predlozima drugih sagovornika… Ukoliko i vi imate ideju o tome kako potrošiti 10.000 eura, pišite na damira.kalac@gmail.com ili me potražite na Facebooku.