Prijavite se za Školu humane ekologije i naučite o odnosima čovjeka i životne sredine

Prijavite se za Školu humane ekologije i naučite o odnosima čovjeka i životne sredine

Proteste majki, kao novinar, pratim već neko vrijeme. Sa posljednjeg, koji je održan 24. avgusta, sam ponijela potpuno neočekivanu sliku…

Otac devetoro djece iz Kolašina došao je sa njih petoro da na platou preko puta Skupštine podrži korisnice naknada za majke sa troje i više djece. Djeca uzrasta do 10 godina. Kako se neko od familije moga oca umio našaliti “ne znaš koje je ovogodišnje, koje prošlogodišnje”. Sve jedno drugom do uva.

Čekajući početak protesta, posmatrala sam ih dok jedu sladoled – svi su uredno skinuli papir sa korneta i nijednom djetetu nije palo na pamet da smeće baci na ulicu. Umjesto toga, vukli bi oca za majicu, da ga dozovu i dodaju mu otpad. I ocu ne bi mrsko, nego je sve one papire odnio do korpe. Čak ne ni do najbliže, nije je vidio, zaklonili su je učesnici protesta. Kasnije je dječacima dao salvete da se obrišu od onog sladoleda i – sve isto – ponovo nijedan papirić nije završio na zemlji. I ponovo je tata nosio smeće – i bacio ga u kantu.

To bi, da je sreće, trebalo da je sasvim očekivano ponašanje i slika koja ne iznenađuje. Ali… Na istom događaju, neki su, sjedeći u parku, na travi, kao podlogu koristili salvete – i ostavili su ih za sobom. I pikavce bi bacali gdje stignu

Kad sam ispričala prijateljima utiske, prokomentarisali su da onaj otac i njegova djeca žive sa prirodom i od prirode i da sigurno otuda potiče i takav njihov odnos. Voljela bih da je to pravilo, ali – nažalost, znam i mnogo njih koji žive na selu, pa nisu baš osviješteni i ne vide ništa problematično u tome da bace smeće u kakav potok ili rijeku…

Nema dana da neko od mojih prijatelja na društvenim mrežama ne objavi neku fotografiju divlje deponije. Smeće je gdje god se okrenemo.

Kapiraju li ljudi da smeće nisu bacili drugome, nego sebi?!

Nema dana da se odnosom prema životnoj sredini ne iznenadim i kroz brojne druge primjere, a svi su često potpuno banalni. Malo, malo pa nas dočeka slika i priča o nasilju nad životinjama. Posljednji slučaj mi još ne izlazi iz glave – neko je nasred poljane, gdje nije bilo šanse da psa iko vidi, vezanog za drvo, ostavio psa bez hrane i vode. Životinja je uginula, prethodno se boreći za goli život.

Nažalost, ima među nama onih koji sličan čin pravdaju riječima “a šta da je pas napao dijete…”, ne videći nikakvu opasnost u čovjeku koji je u stanju da nanese zlo drugom živom biću.

I ponovo smo u priči ljudskih odnosa prema svijetu koji nas okružuje. Nikako da naučimo da mi nismo najvažniji na Zemlji.

Neki ljudi još ne shvataju da svaka vrsta na Planeti ima svoju ulogu. Komarci nas nerviraju, pa opet – svijet ne bi mogao da funkcioniše bez njih.

Larve komaraca razlažu organske materijale u vodu. Uz to oni predstavljaju hranu velikim količinama ptica i riba. Na Arktiku, komarci čine veliki dio biomase i zato su ključni za lanac ishrane u tundrama

Danas se i ne sjećam baš kako su me naučili onome što ja danas znam o mom odnosu prema živom svijetu i okolini. Roditelji su nas često vodili u prirodu, išla sam na selo, u školi su nas vodili na pošumljavanje, sakupljali smo stari papir… Sestra je stalno dovodila kući životinje, željela je da na terasi držimo konja. Ja sam u teglama uzgajala punoglavce, pretrnula sam kad sam shvatila da jedan kojeg sam bacila u WC šolju nije krvav i mrtav, već da se na njega zapravo zalijepila kožica paradajza…

Voljela bih da sam danas osoba koja ne stvara otpad, ali nažalost, i moje kante za smeće su skoro svakog dana pune. O Zero Waste životnom stilu znam tek osnove.otnoj sredini, govorim kroz svoje priče, ovdje na blogu, kroz novinske tekstove. I znam da je još mnogo toga nepoznatog ispred mene…

U Ekološkom pokretu “Ozon” vjeruju, ipak, da imam šta da kažem, pa su me pozvali da budem jedan od predavača u njihovoj “Školi humane ekologije”, koju organizuju u septembru, u Podgorici i Nikšiću.

Škola je namijenjena mladima od 18 do 30 godina i njen glavni cilj je povećanje interesovanja omladine za humanu ekologiju kako bi se posredno i uticalo na veću angažovanost mladih u procesu donošenja odluka koje se tiču životne sredine.

Aleksandar Perović je za jedno u pravu – sama činjenica da sam pozvana da budem dio ekipe, već mi je otvorila um, i sigurna sam da ću nakon toga biti inspirisana za mnoge nove priče i teme. Sada i sama tek učim šta je humana ekologija

Cilj humane ekologije je da uspostavi ravnotežu u prirodi i društvu

Termin humana ekologija su prvi put upotrijebili Bardžes i Park, 1921. godine, sa značenjem medicinske nauke koja izučava uticaj sredine na čovjeka, njegovo zdravlje i i njihovu međuzavisnost.

Humana ekologija ili ekologija čovjeka je grana biološke antropologije koji se bavi izučavanjem odnosa čovjeka i njegove okoline. Ova relativno nova naučna disciplina proučava kako uticaj životne sredine na čovjeka, tako i uticaj čovjeka na životnu sredinu i promjene koje iz tog uticaja nastaju”, objašnjava Perović.

Humana ekologija izučava specifične odnose između čovjeka i njegove okoline, iako te odnose izučavaju i druge nauke sa različitih aspekata. Cilj humane ekologije je da uspostavi ravnotežu u prirodi i društvu, sa akcentom na društvenim činiocima…

Polaznici “Ozonove” “Škole humane ekologije” će slušati o ekološkoj flosofiji, etici, svijesti, ali i temama poput klimatskih promjena, industrijskog zagađivanja, upravljanja otpadom, planiranju prostora…

“Doba u kojem živimo, nosi sa sobom velike izazove za ljudsku civilizaciju, kao što je očigledna neravnoteža između stalno rastućeg stanovništva i opadajućih resursa za našu ishranu i život, ili stalno zagađivanje i trovanje vitalnog čovjekovog prostora, pa to doživljavam kao ekološku krizu. Ekološki problemi se mogu rješavati, ali ekološka kriza se može spriječiti samo ako se shvati kao pitanje života, pitanje opstanka ljudske civilizacije na planeti Zemlji”, kaže Perović.

Za “Ozon” je upravo to pitanje svih pitanja, pitanje života ljudi, suštinsko i svojim aktivnostima, dodaje on, teže da pokažu koliko je ekološka kriza izražena i duboka i koliko se moraju ozbiljno stvatiti problemi klimatskih promjena, industrijskog zagađenja i svih drugih problema koji ugrožavaju životnu sredinu i ekosisteme.

Program “Škola humane ekologije” koji “Ozon” realizuje, jedna je u nizu edukativnih aktivnosti te NVO. Ranije su organizovali “Školu urbane ekologije”, program za stručno usavršavanje nastavnika “Obrazovanje o upravljanju otpadom” i “Školu ekološkog aktivizma”.

Kroz programe, u “Ozonu” žele da, pored ostalog, polaznike podstaknu na akciju i javni angažman.

U “Ozonu” imaju plan i da program “Škola humane ekologije” prilagode primjeni kroz zvanični obrazovni sistem u dijelu stručnog usavršavanja nastavnika. Ipak, kako je u pitanju prva generacija, zasad je cilj uvidjeti da li je program – koncept, metodologija, izbor aktivnosti i tema, postavljen na pravi način.

“Siguran sam da ćemo svi zajedno imati prostora i da utičemo da se program u toku realizacije dodatno unaprijedi i to je možda najveća vrijednost početaka, ta mogućnost da se konkretnim predlozima naprave vidljive pozitivne promjene. Raduje me i to što će predavači biti prave žive knjige, ljudi koji su svojim radom i profesionalnim ostvarenjima, zaslužili da prenesu znanja na mlađe”, kaže Perović i, citirajući Jovu Jovanovića Zmaja, dodaje:

Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati

Ne znam kako je kolašinski otac naučio svoje devetoro djece odgovornom odnosu prema životnoj sredini, ali možda bi trebalo da baš on bude jedan od predavača “Ozonove” “Škole humane ekologije”. Meni je kroz samo nekoliko minuta, na ulici, dokazao da poštuje okolinu.

A ti, kako ti poštuješ životnu sredinu?

NAPOMENA: Prijave za “Ozonovu” “Školu humane ekologije” su otvorene do 1. septembra. Prijave se šalju na info@ozon.org.me, sa naznakom u naslovu “Prijava za Školu humane ekologije”.

Komentari

comments