Tri kanjona: Planina, mirišu livada i sijeno, jul u jakni i čarapama

Tri kanjona: Planina, mirišu livada i sijeno, jul u jakni i čarapama

Planina, mirišu livada i sijeno, jul u jakni i čarapama – tako ja zamišljam idealan ljetnji dan, daleko od 40+. Ugrabim kad god mogu i zaista uživam u selu, gazeći travu, udišući mirise prirode.

Prošla sam i kroz seoske žurke, improvizovane diskoteke, sa muzikom sa dvokasetaša. Baba bi nas samo pogledala i pitala da li to ponovo idemo u disko-stisko, jesu li nam suknje dovoljno dugačke da se ne pometemo i poželjela lijep provod. Moja divna baba Pemba, mamina mama, bijaše i prije četvrt vijeka liberalnija od mnogih danas što odrastaju u gradovima.

Seoske žurke su se pretvarale u vašare, posebno meni omiljen onaj na Ali-pašinim izvorima, u Gusinju. Upijala sam atmosferu i voljela svaki minut, svaki zvuk, svaki detalj.

Od vašara do festivala

Kad sam odrasla, naučila sam da svako selo ima svoj sličan vašar – uvijek su tu organizovane neke igre koje uključuju odmjeravanje spretnosti i snage – više snage, nego spretnosti, poput bacanja kamena s ramena. Od regiona, do regiona, čini mi se da su razlike jedino u pjesmama koje ćete čuti ispod ogromnih šatora, koji se zakupljuju za te prilike – jer, svaki kraj ima svoju narodnu pjesmu.

Prvo seosko druženje uz muziku koja je daleko od onoga što čujete na seoskim vašarima doživjela sam prije šest, sedam godina, u Plužinama. Tu je u to vrijeme, i još neku godinu kasnije, organizovan Fiju fest, festival vina i pastrmke. Dešavao se sredinom jula, pa bismo sa ekipom Montenegro Phototrekking planirali jednu noć na festivalu, pa uspon na Prutaš. Neki od nas bi se potom zaputili ka Žabljaku, gdje je u isto vrijeme organizovan seoski vašar u Njegovuđi.

Fiju fest bi obavezno bio domaćin Piva džez benda i zaista sam uživala đuskajući na nekoliko metara od šljivika i kampa. Još bolje druženje i atmosferu sam doživjela ovog maja, u Bistrici, kod Bijelog Polja, gdje je organizovan Forest People festival. Uživala sam u činjenici da su oko mene uglavnom vršnjaci, četrdesetogodišnjaci, koji još nisu u fazonu da ih je vrijeme pregazilo.

Ipak, ono što sam doživjela nedavno, ponovo na sjeveru, u selu Vojinovići, na putu od Plužina, preko Trse, ka Žabljaku, prevazišlo je sva moja očekivanja kada su svirke na livadama u pitanju.

Kamp u selu, za posjetioce festivala

Planina, mirišu livada i sijeno, jul u jakni i čarapama – baš onako kako zamišljam idealan ljetnji dan izgledao je i festival Tri kanjona, gdje sam stigla po preporuci Sanje Golubović, urednice Caffe Montenegro magazina i na poziv organizatora.

Kako je mala svirka postala velika

Festival je zapravo organizovan nekako slučajno. Nikšićanin Željko Vojinović već tridesetak godina živi u Beogradu. U selu Vojinovići, u sjeverozapadnom dijelu Durmitora, uz sami put – takozvani Durmitorski prsten, na 1.400 metara nadmorske visine, na 13 kilometara od Plužina i tridesetak od Žabljaka, Željko je počeo izgradnju Etno sela koje nosi ime po njegovoj porodici.

Kao ljubitelj konja, Željko je želio da konjički sport, organizacijom konjičke “endurance” trke, trke izdržljivosti konja i jahača, dovede u Crnu Goru i na đedovinu.

Trka bi stazom dužine do 120 kilometara, vodila kroz kanjone Sušice, Tare i Pive. Otuda, pretpostavljate, i naziv događaja – Tri kanjona.

“Ima li šta ljepše od jahanja u prirodi”, kaže on.

Planirana trka, čiji je nagradni fond iznosio 10.000 eura, zbog raznih tehničkih stvari, neusaglašenosti okolnih zemalja sa propisima EU, nije održana.

“Interesovanje za trku je bilo ogromno, poslali smo pozive na 50 adresa širom Evrope, željeli smo da organizujemo Evropski kup, da podignemo sve na jedan viši nivo, zbog čega smo i opredijelili tako velik nagradni fond”, priča Željko.
Sa ovogodišnje trke konja, Foto: Andrija Kasom
Velika trka nije održana, ali su u Vojinovićima održane druge, manje trke, a mali muzički hepening sa jednim muzičarem, kako je to Željko najprije planirao, pretvorio se u dvodnevnu svirku, na kojoj su gostovali Who See, Aleksandar Grum, Marko Nastić, Dejan Milićević… I bi festival “Tri kanjona”…
Aleksandar Grum i Marko Nastić

Domaća rakija i desetine kvadratnih kilometara divne slobode

Uz pivo i industrijske sokove, ovdje ste mogli da uživate i u domaćoj rakiji i drugim proizvodima Željka Vojinovića. Za mene je sjajna činjenica da mogu, dok uživam u muzici, kad god poželim da sjednem na pokošenu travu, na oko 50 kvadratnih kilometara, kako to Željko kaže, “divne slobode”.

“Omladinu je lako dovesti na dobru muziku na plaži, zatvoriti ih u žicu. Ovdje na raspolaganju imaju oko 50 kvadratnih kilometara divne slobode, mogu da postave šator gdje god hoće, da šetaju, uživaju, da jašu”…

Domaći proizvodi Željka Vojinovića
Kilometri divne slobode

Iako “Tri kanjona” ove godine nisu imala mnogo posjetilaca, Željko ne odustaje od dalje organizacije i planiranje sljedeće trke i festivala počinje već 1. septembra.

Konjički sport kao crnogorski brend

Za konjički sport u Crnoj Gori kaže da je nerazvijen, ali vjeruje da Crna Gora može da bude broj jedan evropska destinacija za jahanje u prirodi. Vjeruje i da taj sport može postati crnogorski brend, kao rafting.

Rafting Tarom je postao ozbiljan brend, pa zašto ne bi tako bilo i sa jahanjem. Kad neko pomisli da bi jahao u prirodi, želim da pomisli da to bude baš ovdje. To je moja misija i radiću na tome dok ne postignem taj cilj”.

Kao bivši oficir, Željko je zainteresovan da pronađe stare, vojne mape i oživi puteve kojima su seljani i vojska nekada išli na konjima.

Konjički sport može biti crnogorski brend – kao rafting

Do maja sljedeće godine će, kako je planirano, biti završena i prva faza Etno sela – 13 kuća, od kojih će svaka nositi ime jednog Željkovog pretka, a sobe u njima će biti nazvane po ženama, kćerkama ili sestrama.

U prvoj fazi je planirana i izgradnja restorana i štala za konje. Jedna takva je ove godine poslužila kao kafe – i izgleda sjajno!

Ukoliko se prva faza pokaže isplativom, u planu je izgradnja još 17 soba. Vojinović je u trećoj fazi planirao gradnju hotela od 1.500 kvadrata, a biće obezbijeđen i prostor za kampere.

“To je bila jedna ledina, bez struje i vode, ikakve infrastrukture”, prisjeća se Željko dok nas vodi kroz buduće Etno selo.

O uloženom novcu ne govori, ali su mediji ranije objavili da je vrijednost projekta oko dva miliona eura.

Svjestan da je ljetnja sezona u tom kraju kratka, Željko je već razmišljao kako da je, osim organizacijom festivala i trke “Tri kanjona”, produži.

“Ovdje je oktobar interesantan, u vrijeme lovne sezone. U toku januara i februara, ako bude snijega, organizovaćemo ekstremne ture na Durmitor – odavde na koju god stranu da krenete, čeka vas oduševljenje i avantura”.

Planina, mirišu livada i sijeno, jul u jakni i čarapama… “Tri kanjona” je pravi festival za mene. Vi koji ove godine niste došli, dogodine ne propuštajte uživanje na livadi uz dobar zvuk…

PS: Zahvalna sam organizatorima jer su obezbijedili hotelski smještaj za nas dvoje, u Hotelu “Pavlović” na Žabljaku su bili sjajni domaćini, ali sljedeći put radije biram boravak u kampu – spavanje u šatoru i buđenje uz planinske izlaske sunca…

Komentari

comments