Kako provodite vikende u Podgorici? Ja sam, dok me nisu na poslu zarobili u dane vikenda, obično bila na planini. I ta ljeta 2009. i 2010. su jedna od najljepših u mom životu. Onda sam počela da radim posao koji je podrazumijevao i rad subotom i nedjeljom.
Tek jednom u mjesec i po bih bila slobodna, a onda je bilo pitanje kakvo je vrijeme i da nije ostalo doma nekog nezavršenog posla, koji ne može da čeka i baš mora biti odrađen na slobodan dan.
Novo radno mjesto prije dva mjeseca donijelo je i slobodne vikende i radost da mogu da skitam. Nekad planinom, nekad okolinom.
Prošlonedjeljna skitnja na dva točka je nešto što bih vam preporučila u bilo koje vrijeme – kad je sunčano, kad nije kakav kijamet, ne duva podgorički sjever ili ne udari onaj podgorički čalopek (hercegovački izraz za ekstremnu vrućinu).
U prošlu subotu se spremismo drug Admir i ja na vožnju biciklima, bez neke posebne ideje gdje da idemo, ali kao nećemo daleko. Podhum. Trgaja. Meni je iskreno bilo svejedno, samo da pedalamo. Dogovorismo se da vozimo uz kanjon Cijevne, pa ćemo usput odlučiti gdje tačno idemo i koliko daleko.
Krenusmo sa Starog aerodroma, preko Konika, Vrela ribničkih, a to podrazumijeva i vožnju pored Deponije “Livade”. Ako nikad niste prolazili tuda, pripremite se na zadržavanje daha na nekoliko stotina metara, kako biste izbjegli udisanje mirisa koji se širi oslobađanjem metana. Nimalo prijatno. Isti miris se, zbog blizine, često može osjetiti u naseljima Konik i Stari aerodrom. Neprijatno je i dok ste na trim stazi, na Ćemovskom – tu ste zbog želje da malo vremena provedete u prirodi, na čistom vazduhu. Ali avaj…
Pitam se kako oni čije su kuće u neposrednoj blizini deponije zapravo žive tu…
Dalje od deponije put vodi do mosta na rijeci Cijevni, odakle možete lijevo prema plaži Trgaja, jednoj od omiljenih izletišta Podgoričana – makar onih koji Cijevnu rado biraju za kupalište. Put dalje vodi prema granici sa Albanijom.
Od mosta možete i desno – ili je to zapravo pravo, jer nastavljate putem kojim ste išli. Taj put vodi do Tuzi. Izabrali smo taj.
Izletište Vitoja
Vožnja je prijatna, bez mnogo saobraćaja, put uglavnom ravan, sa blagim usponima. Jedan veći će vas sačekati tek pred ulaz u Tuzi. Ali mene uvijek obraduje pomisao da poslije uspona slijedi spust!
Po dolasku u Tuzi odlučismo da idemo dalje prema Božaju, gdje je granični prelaz sa Albanijom. Nismo išli do Božaja, već se zaustavismo na mjestu koje se zove Vitoja i nalazi se u zalivu Humsko Blato. Mjesto preporučujem za jednodnevne i kraće izlete.
Ne možete ga promašiti – idući putem prema Božaju, mjesto je uz magistralu, sa desne strane.
Na lokaciji Vitoja nalazi se i platforma za posmatranje ptica (jedna od nekoliko u NP Skadarsko jezero).
Preporučujem i priču “Mjesto na kojem je ležao Birziminijum”, Slobodana Čukića, u kojoj, pored ostalog, govori o izvorištu i selu Vitoja.
Nakon kraće pauze, krenusmo nazad, ali ne istim putem, već magistralom, takozvanim tuškim putem. Put je ravniji u odnosu na onaj kojim smo došli, ali je i intenzitet saobraćaja veći. Zato, vozite pažljivo!
Nisam baš bila sigurna kako funkcioniše aplikacija Strava, pa sam vožnju do Vitoje i nazad snimila u dva dijela…
Pređenih kilometara: 33,9 (plus tri, četiri kilometra po naselju :))
PS: Imajte na umu da nivo vode na Vitoji varira, u zavisnosti od godišnjeg doba
Farma magaraca Martinići
Nakon subotnje vožnje do Vitoje, poželjeh da i nedjelju provedem na dva točka. Admir je imao nekih obaveza, ali su Damir, Jasna i Anka rekli DA. Okupismo se ponovo na Starom aerodromu i krenusmo polako – prema Martinićima, do Farme magaraca.
Damir i Jasna su vozili prvi, jer su oni i ranije bili na Farmi. A i Damir je najiskusniji biciklista među nama. On je onaj koji u ime cijele grupe diže ruku lijevo i desno, signalizirajući drugim učesnicima u saobraćaju kuda idemo. Ono kao žmigavac.
Prođosmo kroz centar, preko Milenijuma, pored pet udovica i spustismo se put Rogama, kroz Pričelje.
Ako vas put nanese tuda, a imate vremena, svratite do “Malog raja”, gdje Mirjana Vasiljević i njen suprug brinu o preko 80 pasa i mačaka.
NAPOMENA: Mali raj možete naći na Facebooku, a Mirjanu možete dobiti putem telefona 068776941.
Usput smo sreli još neke bicikliste, pa ja neiskusna cijenim da je ovo jedna od omiljenih ruta za vožnju. Put je zaista dobar za vožnju na dva točka, bez mnogo saobraćaja, sa blagim usponima. Dok ne stignete u Martiniće. I dok ne skrenete kod table koja pokazuje put do Farme.
E onda vas čeka još malo asfalta, pa seoski puteljak, uzbrdica. Pred samu Farmu je čak prilično nemoguće voziti, tako da smo taj dio puta prepješačili, gurajući dvotočkaše pored nas.
A već na ulazu Farme kapiramo da će i ova nedjelja, kao i svaka, kako kaže Darko Saveljić, vlasnik, biti super posjećena. Mi tek stižemo, a sa Farme već odlaze dvije porodice sa djecom. Na Farmi nas dočekuke još toliko njih, a dok sjedimo, samo se smjenjuju.
Darko kaže da ih svake nedjelje posjeti stotinjak ljudi. Djeca uživaju, to je očigledno. Neka malo plašljivo prilaze životinjama, ali ima i onih koja kao da su rođena sa njima – grle, ljube, pričaju im, bez straha trpaju magarcima šargarepe i jabuke u usta.
Na Farmi žive Divna, Stoja, Svila, Klara, Đina… i bebe Višnja, Sunčica, Grom i – Srce.
Srce je toga dana bila u centru pažnje. I njena mama Azra. Azra nije bila baš najbolja majka kad je Srce ugledala svijet, ali je u međuvremenu prihvatila kćerku i uživali smo gledajući kako je doziva i hrani.
Darko nam je objasnio da bebe magarci sisaju na svakih 20 minuta, ali pomalo – “po čašicu rakije”, kaže, pokušavajući da nam dočara koliko je to malo u stvari.
NAPOMENA: Posjete Farmi su nedjeljom, od 10 do 13 sati. Ulaz je besplatan, ali je lijepo da donesete šargarepe, jabuke, bilo kakvo voće za magarce. Na Farmi možete kupiti domaća jaja, magareće mlijeko. Za sve informacije posjetite Facebook stranicu ili pozovite na 067569043.
Iako je prvobitno tako planirano, kući se nismo vratili istim putem. Bez puno priče prihvatismo Damirov predlog da “skoknemo” do Danilovgrada i popijemo kafu.
Iz Danilovgrada smo nazad krenuli preko Spuža, kroz Daljam, pa preko Mareze nazad u Podgoricu. Negdje kod Spuža smo, sa desne strane puta spazili mostić, koji vodi do lijepe šumice – ne znam kako se zove mjesto, ne znam odakle klupe tu, ali izgleda lijepo.
Vozili smo i cijelom dužinom biciklističke staze od Tološa do centra grada, pa dalje na Stari aerodrom.
Nadam se da će, nakon realizacije svih pet pet biciklističkih staza, biti planirane i napravljene nove i da će jedna od njih voditi i do Starog aerodroma i Konika.
Pređenih kilometara: 53,9 (plus tri, četiri kilometra po naselju :))
Jedan vikend, pređenih skoro 90 kilometara. Na dva točka. Nekome je mnogo, nego smiješno malo. Nama je bilo lijepo. Posebno jer smo upoznali Srce.
Permalink
Kao i uvijek, sjajno!! Poslije čitanja tvojih tekstova uvijek mi se po glavi mota pitanje, zašto mladi ljudi ne vole mjesto gdje žive i svoju državu?!?!? Ovi tekstovi odišu ljubavlju, brigom za istu, kulturom i talentima!!! Bravo!!!!
Permalink
Pozdrav Biljana! Hvala na čitanju i komentaru!
Lijepo je znati da ove priče otvaraju pitanja – pa i takva zašto mladi (i oni drugi) ne vole mjesto gdje žive. Vjerujem da nisu kriva mjesta, već način odrastanja. Nedavno sa komšinicom pričam i kaže žena njena djeca, 25 do 30 godina starosti, ne izlaze ako nemaju novca. Poznajem mnogo takvih ljudi. Nema para, nema uživanja. Kao da se ne može samo prošetati, voziti biciklo, sjediti u parku, ispod mosta, kraj rijeke… i onda se shvati koliko lijepih mjesta ima oko nas ☺️
Permalink
Divnoo! Gdje me nađe :)
Permalink
Hej, pa vrijeme da i ja napišem nešto o šetnji na dva točka ? Obično hodam ?