“Just remember when you hit the wall, keep moving, cause you will overcome it. Move your legs. Keep saying that in your head. Move your legs. Move your legs”…
Ljubavi, hvala…
Misija završena! Istrčah trku na 10 kilometara i pustih suzu kad sam stigla na cilj.
Nisam bila tužna. Bilo je to emotivno pražnjenje, jer sam ostvarila cilj u koji, iskreno, ni sama nisam vjerovala onog dana u maju kad sam otvorila zvaničnu stranicu Podgoričkog maratona i poslala prijavu za trku.
I nisam tada poslala prijavu na 10 kilometara. O 10 nisam ni razmišljala. Prijavila sam Trku zadovoljstva na 5km i rekla sebi – sad vidi kako ćeš ovo.
Izazov sam prihvatila, ali nije da sam se bacila na trening istog dana ili sjutradan. Nisam. Prije toga bih ponekad istrčala neki krug na trim stazi na Ćemovskom. I to hvatanje krugova je bilo – uhvatim jedan, dva, onda pauza. A staza na Ćemovskom je dužine oko 470 metara. Dakle,iz cuga sam trčala nepun kilometar.
Nisam se prihvala aplikacija ni stranica koje nude savjete kako se spremiti za trku. Ne zato jer mislim da je to besmisleno – apsolutno ne! I za to mi je dokaz, ako ne neko drugi, a ono don Janez, sveštenik katoličke crkve u Podgorici, gdje sam u Centru za obrazovanje i odgoj “Don Bosko” godinama predavač na kursevima računara.
Don Janez se spremao za maraton – pomoću aplikacije. Počeo je u maju i prije nekoliko dana je već trčao preko 30 kilometara. Iz cuga, naravno. Baš sam se radovala njegovom učešću na maratonu, slušala ga kako je počeo da se sprema, kako funkcioniše aplikacija koja mu je pomogla da se pripremi za takmičenje… Ali, nažalost, u međuvremenu je saznao da ima neke zdravstvene probleme zbog kojih je morao odustati od trke. A ja sam se već pripremila da napišem priču o svešteniku koji je istrčao 42 kilometra.
Moje pripreme nisu baš pripreme i nemam poseban savjet za bilo koga. Mene su nekako motivisali ljudi.
Dakle, od dana kad sam prijavila trku na 5km, u maju, trčala sam jedva do 3km. Sa pauzama. Da uhvatim vazduh.
Ljeto je prošlo bez nekog treninga – vozila sam biciklo, radila tu i tamo vježbe kući, ali ništa ozbiljno.
Ne hvalim se, čak me pomalo sramota jer nisam bila ozbiljnija prema sebi.
I dođe početak septembra i jedan od onih dana kad je čovjeku svega preko glave. Danas sam baš mislila o tome, kako se neki ljudi u takvim situacijama možda prežderu. Na sreću, nisam imala taj poriv, naprotiv – trebalo mi je pražnjenje. I odoh na trčanje. Taj dan se broji kao dan kad sam istrčala prvih 5km iz cuga.
Poslije prvih pet, dođe i drugih pet, pa trećih. Pa uslijedi preko 7km. I baš nekako u te dane sretnem se sa triatloncem Igorom Majerom, pričam mu kako mi ide trčanje, dokle sam, pominjem i moju prijavu za Trku zadovoljstva na 5km.
“Gdje je pet i sedam, može i 10”, nagovara me on da probam više od onog što sam do tada istrčala.
I probah. I istrčah. Istina, dva puta prije Podgoričkog maratona.
Na kraju poslah email organizatorima maratona, da moju raniju prijavu zamijene novom. Ostalo je istorija!
“Jesi li to zadnja”, kad sam stigla do Sahat kule pitala me jedna od dvije djevojke, koje su posmatrale trku.
“Nemam pojma i nije me briga”, rekoh.
A bila sam pretposljednja. Vidim po zvaničnim rezultatima. Ali i dalje me nije briga.
A ni ostale takmičare, rekla bih, jer su jedni drugima čestitali na učešću i prolasku kroz cilj. I da, osjetila sam da su trkači, posebno novi, najbolja podrška jedni drugima.
Ja sam učešćem na maratonu vratila emociju proživljenu prije 30 godina, kada sam se takmičila kao atletičarka AK “Velež” iz Mostara. Ljudi, sjajan je osjećaj ponovo biti dio nečeg većeg!
I ispunila sam jedan cilj i zadala sebi novi. Učestvovati na novim trkama. I pobijediti i prevazići sebe.
Čestitam još jednom svim učesnicima i – želim mnogo novih kilometara! I ne zavaravajte se ličnim rekordima na PG maratonu u trkama na 5 i 10km, jer rute nisu baš toliko dugačke ;)
PS: Moja trka je posvećena djeci sa autizmom i Fondaciji “Ognjen Rakočević”, za podršku pošaljite SMS na 14543. Broj je jedinstven za sve mobilne mreže u Crnoj Gori i aktivan je do 1. decembra.
I HVALA ljudima iz Fondacije za aktivno građanstvo, koji su, na moju molbu da me samo povežu sa Ognjenovom majkom Vanjom, uradili i majice!
