“Podgorica je 1971 .godine bila jedan od gradova sa najviše zelenih površina u bivšoj Jugoslaviji”, dok sam pisala i brisala rečenice ovog posta, tragala za podacima, objavio je Mladen post koji počinje baš ovom rečenicom.
Zamišljam grad od čijeg zelenila moje oči za sunčanih dana postanu zelenije. Kao Morača. S proljeća, onih vedrih dana. Nabujala poslije zimskih kiša i otopljenog leda sa planina.
Tražim dalje. Iz 1971, stranica Podgorica.me, zvanična prezentacija Glavnog grada, vraća me u sadašnje vrijeme.
“Prostrane zelene površine čine Podgoricu jednim od najzelenijih gradova u Evropi”.
Možda bivši gradonačelnik i njegovi saradnici još žive u toj 1971? Ili ne živimo u istom gradu? Ili samo nismo jednako baždareni, pa je njima dovoljno zelenih površina i čini se nekad da misle da ih ima i previše, pa ih pretvaraju u parkinge, umjesto njih niču zgrade… A meni malo. I sve manje. I, što reče Mladen, “skoro da me strah obuzima kada zamislim lice našeg glavnog grada za 25 godina…”.
Nakon što je ljetos na Bulevaru serdara Jola Piletića u Podgorici posječeno devet, u srijedu su u toj ulici, posječena još četiri bora stara nekoliko decenija. I nisu to jedina posječena stabla. I nije Podgorica, nažalost, jedina.
Vrisak
Munkov “Vrisak”. To je prvo što mi je prošlo kroz glavu kad sam vidjela fotografiju koju je Miroslav Marušić postavio kao komentar na moju objavu o sječi borova na Bulevaru serdara Jola Piletića. Slika norveškog slikara simbolizuje ljudsku vrstu nadjačanu osjećajem straha i tegobe.
Ne znam da li je Marušić koji je fotografiju podijelio na mom Facebook profilu ujedno i njen autor, ali moram priznati da je autor majstor hvatanja trenutka. Vrisak. Osjećaj straha i tjeskobe. Ja tu ne vidim ništa drugo.
Marušić je jedan od onih Tivćana koje je zaboljela sječa borova, ali ima i među njegovim sugrađanima onih koji su srećni sa magnolijama i palmama koje su zasađene na mjestu starih stabala.
“Ovo je u Tivtu. Posjekli su cijeli red starih borova jer su bili jako stari i podizali trotoare i ulice korijenjem, čak su bili opasni u smislu da se grana sama slomi na vjetru (što se dešavalo, poznajem osobu kojoj je tako drvo palo na auto dok je vozio isti). Na tom mjestu su posađene palme i magnolije i lijepo je ispalo”, napisala je Dragana, koju i ne poznajem. Kao ni Marušića.
I podgoričko Zelenilo se, makar kako su saopštili medijima, kada su donijeli odluku da stabla kod pet udovica budu posječena, umjesto recimo premještena, kako su sugerisali iz NVO Green Home, vodilo pitanjem bezbjednosti građana.
Kedrovi, vrsta bora koja je posječena na Bulevaru serdara Jola Piletića, nisu, kažu, posječeni “zbog greške u izvođenju, niti zbog izgradnje parkinga”, kako je najprije objavljeno u medijima.
Četiri stabla koja su posječena u blizini raskrsnice sa Bregalničkom ulicom… pripadaju vrsti kedar, koja je… osjetljiva na jače vjetrove zbog širine i niske krošnje, zahtijeva veći slobodan prostor i nije pogodna za presađivanje, objasnili su iz PG biroa.
I onda slijedi ovo:
“Pretpostavljamo da su se stručnjaci ovime, kao i stanjem na terenu, rukovodili pri donošenju odluke o uklanjanju stabala, a ne o njegovom eventualnom presađivanju”.
PRETPOSTAVLJAMO?
Cut… Move?
PG biro PRETPOSTAVLJA. Umjesto pretpostavke, voljela bih da su nas sve ošamarili dokumetacijom u kojoj JASNO piše zbog čega je donijeta odluka o SJEČI, a ne o PREMJEŠTANJU stabala.
Nisam stručnjak za uzgoj bilja. Jasno mi je da ne mogu sva stabla biti sačuvana, da nisu sve vrste pogodne za presađivanje. Pretpostavljam da niko danas neće rušiti trotoare i ulice da bi pravilno i neoštećenog korijena izvadio jedno drvo i presadio ga na novu lokaciju. Pretpostavljam isto tako da su o tome mogli misliti onda kad je to drvo bilo manje i kad isti ti trotoari nisu bili tu? Ali ne pretpostavljam, nego tvrdim da Glavi grad mora imati dokumentaciju u kojoj jasno piše zašto nešto jeste ili nije!
PS: Je li se Istanbul digao na noge zbog sječe 600 stabala u Gezi parku, na Taksim trgu? Ne želim nam mrtve na ulicama, ali želim da razmislite o mogućnostima… Želim da, umjesto da strahujemo kakva će biti, sami kreiramo sliku grada za 25 godina…
Ovaj tekst je pisan u okviru Digitalizuj.me blog radionice
