Tirana

Tirana

U Tirani je puklo…

Dani kada bi po rasporedu imali fizičko vaspitanje bijahu dodatno teški. Samo zbog obaveza nošenja opreme za održavanje časa. Nije se moglo kod Bakije ne biti na časovima. Ne. Vodio je posebnu evidenciju o djevojkama. Nije mu nijedna dva puta u toku mjeseca mogla reći da nije spremna za čas iz, kako smo se lijepo izjašnjavale “zdravstvenih razloga”. Ako ga je neka od nas jednom u toku mjeseca i prevarila, drugi put nije bilo šanse. Morala bi voditi paralelne dnevnike menstrualnog ciklusa: jedan pravi, te jedan sa datumima koje bi saopštila profesoru.

Druga je opcija bila pobjeći sa časa. Aprila, 1992, petak, važnije bijaše popiti kafu daleko od sale što izmiješa mirise znoja tridesetak đaka, nego voditi se onom “u zdravom tijelu, zdrav duh”. N. je uživala u ideji da se konačno zaljubila, da je naišao onaj pravi, gledala u njega skoro kao u Boga, dok smo nas dvije, njene drugarice, zvjerale okolo, čekale da se u našim prevrnutim šoljicama kafe prikaže sjutra. Da nam neko saopšti postojanje nove velike ljubavi, eventualni dobitak i sve drugo što kvalitetan posmatrač šoljice vidjeti može.

U tim godinama, kada ste na sredini srednje škole, svi koji vam gledaju u šolju, neće pogriješiti u jednome: ako govore o ljubavi. Od vaših ludih godina, vi i ne pratite najpažljivije šta vam se govori i upijate svaku drugu riječ – svaku koja prija vašem egu.

Onda je puklo. Nevjerovatno je kako se vijesti brzo šire. I obično su one koje prve čujete neistinite.

– Srušen je Carinski most – javiše nam prije nego je eksplozija i prestala. Carinski most, jedan od četiri mosta na Neretvi u gradu Mostaru, povezuje obalu na kojoj je, tik uz most, baš bila naša škola, sa drugom, desnom, na kojoj su i danas, ne tako daleko od obale, autobuska i željeznička stanica.

Naivno počesmo misliti kako da dođemo nazad do škole, gdje smo ostavile i školske torbe, čuvene Sebastijanke, opremu za fizičko i omiljene patike. Dobro, mostova je ostalo dovoljno da možemo preći na drugu obalu. Ozbiljnost situacije počesmo shvatati u trenutku kada smo izašle iz kafića. Svuda prosuto staklo, polomljeni prozori. Kao neko ko nikad ranije nije doživio eksplozije, odbacimo priču o miniranju mosta koji je u drugom dijelu grada. Zvučalo nam je nemoguće da se stakla mogu polomiti od eksplozije koja se nije desila negdje bliže, na recimo stotinak metara od nas.

O naivno životno doba! Konačno počesmo dobijati drugačije informacije: nije u pitanju nikakav most – to nam dade nadu da ipak možemo da se vratimo u školu preko Carinskog mosta i nastavimo sa časovima. Ako me još sjećanje dobro služi, mislim da smo pravu informaciju o tome gdje je puklo čule tek na ulasku u školsko dvorište. Nas smo tri krenule u zgradu škole, odakle nas je sa vrata vratila vidno uznemirena čistačica. Trčeći prema izlazu iz dvorišta, vikala je na nas.

– Gdje ćete vas tri, zar ne vidite šta se dešava! U zgradi više nema nikoga!
– Da uzmemo stvari samo.
–  Narod gine, djeco idite kućama. Miniran je Sjeverni logor. Bježite.

Sjeverni logor, jedna je od kasarni u Mostaru. Nalazio se na desnoj obali Neretve, preko puta naše srednje škole. Ne bijaše daleko od Carinskog mosta, zato su valjda neki mislili da je srušen most. Danas je na toj lokaciji Univerzitet “Džemal Bijedić”, onaj za desnu obalu grada. Još suludo grad ima paralelne univerzitete. Za lijevu i desnu obalu Neretve. No, to je druga priča… Tog 3. aprila, 1992. godine, eksplozija cisterne postavljene uz zidine Sjevernog logora, otvorila je pravi rat u BiH…

Tirana…

Tekst je objavljen na Blogovanje.com/LaVieEstBelle, prvom crnogorskom blog servisu

Preporučujem i sljedeći sadržaj:

Posted in

Damira KALAČ

Željela sam da budem slikar, ali – pišem. I gledam svijet očima kamere. I mojih pasa. Sretna sam kad hodam bosa. Priroda je najudobnije mjesto na svijetu.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.