Od ljubavi se umire

Od ljubavi se umire

Vjerovala sam u bajke. Skoro da sam mogla da vidim korake od sedam milja, svaku od sedam gora, svako more i planinu koje su prinčevi prelazili, odlazeći Zmaju sa sedam glava, da bi spasili svoju princezu. Princezu ili bilo koju drugu djevojku. Uvijek je to djevojka iz snova, ona prava. Jedina. Suđena.

Nije mi bilo pravo što je u slučaju da su glavni likovi priče tri brata ili tri sestre, uvijek onaj najmlađi odnosio kajmak, bio najpametniji, najljepši, najhrabriji… ali – bile su to bajke. Vjerovala sam u njih.

Kraljevi su obično bili pravedni. Ako su i odluĉivali da princezu, svoju kći jedinicu, najljepšu u svim kraljevstvima, zatvore u toranj iza onih sedam gora, mora i planina, radili su to s razlogom. Da zaštite dijete od zlih moći kakve vile koja je, danas to tako vidim, bila pomalo frustrirana što njoj nije zapalo da igra ulogu dobrice, one koja spasava svijet. Vjerovah i u dobre kraljeve.

I dok sam odrastala, bajke su postajale daleke za mene, živjele su u mojoj glavi još samo kao dobra literatura za ”kad si mali”…

Ostalo je nešto u šta nisam vjerovala u bajkama.

Sjetiće se svako od nas velikog broja bajki u kojima se od ljubavi razboli princeza. Priča u kojima bi od ljubavi klonuo duh i najjačeg junaka. Usta nisu primala hranu, tijelo bi počelo da klone, a srce venulo… od tuge. Ljubavne…

Nisam vjerovala u bajke. U takve piščeve priče. Od ljubavi se umire? Nema šanse!

Ona je umrla. Mama kaže da je umrla od tuge. Imala je djevojčicu. Čim je rodila, muž joj je uzeo dijete, uz izgovor da ona ne može biti dobra majka, jer je psihički popustila. Nije joj dopuštao da vidi djevojčicu. Jednom. Samo jednom, za djevojčicin rođendan. Spremila joj je poklon. Nije joj dozvolio da uruči djevojčici, svojoj djevojčici dar. Dar od mame. Vidjele su se kratko. Tada i nikad više.

Prošlo je osam godina. Kako je djevojčica rasla, majčino srce je venulo. Venulo od tuge i žalom za djevojčicom. Nije izdržala. Umrla je. Od tuge. Od ljubavi.

I danas vjerujem u bajke. U svaku riječ.

Tekst je objavljen na Blogovanje.com/LaVieEstBelle, prvom crnogorskom blog servisu

Foto: lisa runnels/Pixabay

Preporučujem i sljedeći sadržaj:

Posted in

Damira KALAČ

Željela sam da budem slikar, ali – pišem. I gledam svijet očima kamere. I mojih pasa. Sretna sam kad hodam bosa. Priroda je najudobnije mjesto na svijetu.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.