“Dajte mi pola kilograma sira”. “Joooj nemam vam one plastične kutije, ne znam…” “Ma nema veze, stavite u kesu”. “Može kesa?” “A naravno! Znate, kad sam bila dijete, pa me majka slala na pijacu, sir su mi pakovali u kese, ne znam kad smo počeli da koristimo ove plastične kutije uopšte?” Odrastala sam osamdesetih, u Jugoslaviji. Uživala sam u odlascima na pijacu, bila sva važna zbog činjenice da roditelji imaju
Nedavni Damirin poziv da napišem tekst o plastičnim čepovima i o tome zašto još nema organizovanog prikupljanja u humanitarne svrhe u Crnoj Gori nisam mogla odbiti. Malo sam pretraživala po internetu i ispostavilo se da je to ipak počelo, i to u novembru u Kotoru.
Proteste majki, kao novinar, pratim već neko vrijeme. Sa posljednjeg, koji je održan 24. avgusta, sam ponijela potpuno neočekivanu sliku…
Nedavno sam na treningu za posmatranje ptica na Solilima kod Tivta upoznala Damiru, ljubaznu domaćicu ovog bloga, koja mi je ponudila da nešto napišem, pošto smo brzo došle do zaključka da smo na sličnim talasnim dužinama kada je riječ o ekologiji. Imale smo priliku da slušamo Roka Rozmana, istinskog zaljubljenika u prirodu, rijeke i ptice, da posmatramo ta predivna stvorenja koja dolaze na Solila iz cijele Evrope, neke od njih
Vjerovatno ne postoji nijedan građanin Crne Gore koji se ne sjeća borbe koju su stanovnici Beransela imali sa vlastima zbog odlaganja smeća na nesanitarnoj deponiji “Vasov do”. Neprijatni mirisi, špricevi i igle, zaraza i lešinari bili su dio njihovog svakodnevnog života.
Imam jednu igru za vas – prije nego pročitate ovaj tekst, zavirite u svoju kesu smeća, sadržaj prospite i rukama preturite po njemu, da vidite čega sve tu ima. Radije ne biste? Iskreno, ne bih ni ja.
Recite NE zagađivanju naše planete, poručuju mladi autori, David Bojanić, Matija Bulatović, Jovan Mugoša i Petar Vukčević, učenici sedmog razreda Osnovne škole “Vlado Milić” iz Podgorice, u kratkom ekološkom filmu “Razglednica sa dva lica”, koji je, kako kažu, i prvi takav njihov rad.
Smeće ne bacam na ulicu. Ni u more. Ni u rijeku. Ni kroz prozor automobila. Ni sa balkona, kao neki u Zagoriču, tamo gdje stanuje jedna Milica. A ni moj komšiluk na Starom i Koniku nije nekad bolji, ali hajde.
