Crna Gora ne može biti Luksemburg

Crna Gora ne može biti Luksemburg

Priča mi davno snaha iz Luksemburga kako im je u dvorištu kuće jedno drvo dušu uzimalo s jeseni. Lišće počne da opada, pa začepi odvod za vodu, voda nema kud i poplavi im dvorište. Tražili su, kaže, dozvolu gradskih vlasti (okolina grada Luksemburga) da posijeku drvo. Da, DOZVOLU su tražili. I još je trebalo da plate zbog te sječe neku hiljadu eura. Ali, gradske vlasti su procijenile da to drvo mora da ostane tu i rekoše im – ako vam smeta drvo, prodajte kuću. Nema sječe.

I onda neki kažu kako Crna Gora može biti Luksemburg. E ne može.

Zamišljam da Ljubomir Nikić živi u Luksemburgu. Jednog vikenda, dođe mu tako da betonira korito neke rijeke. Jer ima viška 10.000 eura, ne zna šta bi sa njima, pa veli hajde da malo betoniram, neko mi se smeće nakupilo tu ispod hotela. Tako se, vjeruje on, radi u srećnim zemljama.

Ljubomire Nikiću, u Luksemburgu ne bi stigao ni da pomisliš da kupiš vreću cementa…

Ne bi razni Nikići mogli da rade što ih je volja ni u drugim srećnim zemljama. Pod srećnim podrazumijevam definiciju države u kojoj zakoni postoje da bi bili poštovani, bez izuzetka.

Novinarka Vera Marjanović živi u Beču gdje, kako kaže, ne može ni klima uređaj ili satelitsku antenu u stanu da postavi zbog spoljnih jedinica, jer – to remeti izgled fasade.

“Moram tražiti pismenu dozvolu od vlasnika zgrade i on ima pravo da mi ne dozvoli”, kaže ona i dodaje da je zakon u Austriji jako rigorozan kad je ekologija u pitanju.

“Jednom je neki naš gastarbajter htio da promijeni ulje u motoru, pa je otišao u šumu i pustio ga u zemlju, umjesto da je otišao u servis, gdje postoje specijalni kanali za to. U roku od pola sata došli su vatrogasci, koji su hitno iskopali dio zemlje koji je bio u dodiru sa tim uljem, a onaj nesrećnik je morao uzeti kredit da plati sve kazne”.

Udarite me da se vratim u stvarnost. Živim u Crnoj Gori. Ne u Luksemburgu, niti u Austriji.

Ovdje Nikići mogu da rade šta im padne na pamet. I da bez konsultacija sa stručnjacima, bez dozvola i procjena uticaja na životnu sredinu, od rijeka prave kanale. I kažu nam kako se tako radi u “srećnim gradovima“.

“U srećnim gradovima betonirana i popločana su korita rijeka, kako se ne bi skupljalo smeće i uginule životinje i širili neprijatni mirisi u vrijeme kada presuše. Nijesam znao šta da radim sa 10 hiljada eura i potroših ih u korito Ribnice misleći da radim korisnu stvar. Nijesam znao da sam pogriješio”.

Znate li koji su, po Nikiću, srećni gradovi betoniranih riječnih korita? Sarajevo, Skoplje, Ljubljana…

Prof. dr Avdul Adrović sa Univerziteta u Tuzli, kaže da je “pozivanje na Sarajevo velika neistina”.

“Miljacka u Sarajevu je dijelom betonirana, ali je to stara stvar koja je naslijeđena iz bivše Jugoslavije. Vjerujem da u novije vrijeme betoniranje korita rijeke čak ni u Bosni ne bi bilo dopušteno i da ne bi prošlo bez dozvole i bez reakcije nadležnih institucija”.

Miljacka dijeli Sarajevo na dva dijela i u stara vremena se, kako je objavljeno u Fondeko svijet reviji (2010. godina, broj 32), znala na stotine puta izliti i poplaviti velike dijelove grada.

Poduzimale su se mjere na zaštiti od velikih voda. Nakon velike poplave 1881. godine Austrougarske vlasti su bile prisiljene da ovaj problem trajno riješe”.

Dakle, korito Miljacke je regulisano zbog poplava.

Lokacija gdje je Nikić betonirao dio korita Ribnice nalazi se u neposrednoj blizini Sastavaka (Skaline), gdje je, kada je u pitanju florističko bogatstvo gradskog područja Podgorice, zabilježen najveći broj vrsta i podvrsta – njih 603.

Adrovićev kolega Isat Skenderović, kaže da se izgradnjom betonskog korita na rijeci narušavaju mnogi odnosi unutar ekosistema.

“Na taj način izostaje proces autopurifikacije (samoprečišćavanja) vode, uklanjanja onečišćenja vode, nemogućnost kruženja materija, smanjenje biodiverziteta (flore i faune). U Tuzli je na isti način betonirano korito rijeke Jale (15 km) u kojoj sada nema života, pošto se slobodno izlivaju otpadne i fekalne kanalizacione vode”.

Šta kaže zakon?

Crnogorski Zakon o vodama kaže da su “vode, kao prirodno bogatstvo i dobro od opšteg interesa, u državnoj svojini”.

U dijelu gdje se opisuje upravljanje vodama, navodi se da se ono, pored ostalog, zasniva na načelu cjelovitosti – procesi u prirodi, čija je značajna komponenta voda, kao i povezanost i međuzavisnost vodenih ekosistema i ekosistema u priobalju, ne smiju se narušavati.

Prema važećem Zakonu o vodama, pored ostalog, zabranjeno je: vršiti radnje koje mogu oštetiti korita…, izvoditi radove i vaditi materijal iz vodotoka, koji bi mogli ugroziti režim voda…, pristupati sa prevoznim sredstvima ili mehanizacijom u vodu ili na vodno zemljište bez odobrenja

Da vas podsjetim, Nikić je SAMOINICIJATIVNO izvodio radove i to je potvrđeno i iz Glavnog grada.

Zakon kaže i da je pravno ili fizičko lice koje prouzrokuje štetu vodnom zemljištu (koje čine korito i obale), dužno da, u roku koji odredi nadležni inspekcijski organ preduzme radnje radi uspostavljanja stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

“Ako lice… ne preduzme radnje u određenom roku, radnje će preduzeti nadležni organ uprave, odnosno nadležni organ lokalne uprave o trošku lica koje je prouzrokovalo štetu”.

Zalud zakoni. Nakon Ozonove Inicijative za inspekcijski nadzor, u slučaju betoniranja korita Ribnice na teren je izašao inspektor, koji je zabranio dalje radove, ali i odlučio da kazni Nikića samo u slučaju da radove i nastavi.

Nikić je, da si zdravo inspektore, oposlio što je naumio.

Daleko smo mi od “srećnog grada” i “srećne zemlje”. Daleko je Crna Gora od Austrije i Luksemburga…

A radoznala da vidim da slučajno svijet nije zabilježio primjer poput ovog sa Nikićem, naletim na trejler za film “Povratak rijeke” (Return of the River).

U pitanju je dugometražni dokumentarni film, koji prikazuje uklanjanje brane i restauraciju rijeke Elwha, u državi Vašington, SAD, najveći takav projekat u svijetu. Film istražuje i prikazuje nadljudske napore zajednice, da rijeci i živom svijetu u njoj, vrati život kakav zaslužuju.

Pa neka kažu naši inspektori da je nemoguće srušiti onu “šaku” betona ispod Nikića… Važni su prioriteti. I da, da budemo Luksemburg. Ili tako neka “srećna zemlja”.

PS: Ukoliko podržavate zahtjev za vraćanje betoniranog dijela korita Ribnice u pređašnje stanje, kao i zaštitu rijeke od dalje devastacije, potpišite peticiju OVDJE.