Negdje postoji rezervna Zemlja, pa vas nije briga za ovu?

Negdje postoji rezervna Zemlja, pa vas nije briga za ovu?

Lipe ispuštaju sok i zbog toga kola ne mogu da parkiraju ispod lipa. Čitam i ne vjerujem.

Lipe ispuštaju sok i zbog toga kola ne mogu da parkiraju ispod lipa.

I to kaže neko čiji je posao zaštita životne sredine.

Nebojša Adžić, vršilac dužnosti sekretara nikšićkog Sekretarijata za uređenje prostora i zaštitu životne sredine.

Govoreći o drvoredu nedavno posječenih lipa sa Trga slobode, čija je rekonstrukcija u toku i zbog koje su nadležni u Nikšiću i odlučili da posijeku postojeća stabla, Adžić je za “Dan” rekao i da je “dr­vo­red na­o­ko in­te­re­san­tan, a u stva­ri je do­tra­jao”.

Naoko interesantan? Voljela bih da mi neko objasni šta to znači. To je njegov lični utisak?

Drugo, kako su to dotrajale nikšićke lipe? Stare su tek nekoliko decenija, a drvo lipe može dostići starost i od nekoliko stotina godina.

Kažu nadležni u Nikšiću i da su posječene “samo tri lipe”, ostalo su neka druga stabla. Ne znam kako vama, ali meni je svako drvo – drvo.

Čitam baš “Ekološku istoriju svijeta” (Klajv Ponting, Odiseja, 2009), u kojoj autor “istražuje odnos životne sredine i ljudske istorije na primjerima velikih svjetskih civilizacija, od Sumera do drevnog Egipta, od Uskršnjeg ostrva do Rimskog carstva, od zemalja Trećeg svijeta do najrazvijenijih zemalja današnjice”.

Da se razumijemo – nije se čovjek kroz istoriju baš proslavio svojim odnosom prema prirodi i životnoj sredini uopšte. O ne.

U jednom od poglavlja, Ponting postavlja pitanje da li su ljudi sastavni dio prirode, ili su odvojeni i, na neki način, nadređeni prirodi. 

I naježim se od muke dok iznova čitam pojedine djelove knjige…

“Ljudi su tu da bi dominirali prirodom, koja im je podređena”, navodi Ponting jedno od uvjerenja hrišćanske tradicije, ali dodaje i da je u hrišćanstvu bila prisutna i ideja da “ljudi imaju odgovornost da sačuvaju prirodu, kojoj su samo staratelji”, te da je to “uvijek bila minorna tradicija”.

Sličan odnos prema prirodi prisutan je i u islamu i judizmu.

Čak su i neki srednjoškolcima bliski mislioci, zastupali tezu da je čovjek iznad svega. Tako je Aristotel u “Politici” naveo da su “biljke stvorene radi ljudi”.

Frensis Bejkon je polazio od tradicionalnog stanovišta da je “svijet stvoren zbog čovjeka, a ne čovjek zbog svijeta”:

“Ako pogledamo razloge, čovjek se može smatrati centrom svijeta, do te mjere da bi, ukoliko bi čovjek bio uklonjen, ostalo zalutalo u stranu, bez cilja, ili svrhe”.

U svojoj knjizi, Ponting navodi još neke primjere, poput filozofa Imanuela Kanta, koji je bio siguran da ljudski odnos sa prirodom ne može biti predmet ma kakve moralne cenzure.

Među modernim misliocima koji su zastupali slične stavove je i Džon Stjuart Mil, koji u “Tri eseja o religiji”, navodi kako su moći prirode spram čovjeka “često neprijateljske, i sa njom se mora rvati, silom i domišljatošću, da za sebe izvuče ono što može”.

Osnivač psihoanalize Sigmund Frojd je u “Nelagodnosti u kulturi” rekao da je ljudski ideal “zajedno sa ostatkom zajednice napasti prirodu i prisiliti je na  poslušnost ljudskoj volji, a pod vođstvom nauke”…

Iako kineska taoistička misao naglašava ideju balansa sila, i unutar pojedinca, i unutar društva, čiji je cilj život u harmoniji sa prirodom, velika carstva u Indiji i Kini su bila podjednako destruktivna u svom odnosu prema životnoj sredini, kao i bilo koje zapadno društvo. I oni su sjekli šume, orali zemlju… I njih su, navodi Ponting, “pokretale dublje, ekonomske sile”…

Šta je rezultat sličnih ponašanja čovjeka prema prirodi?

Za priču o Uskršnjem ostrvu ste možda već čuli.

Kada su u petom vijeku prvi ljudi stigli na Ostrvo, otkrili su svijet čija su prirodna bogatstva bila veoma ograničena. Ipak, skora naučna istraživanja pokazuju da je u vrijeme naseljavanja, Uskršnje ostrvo bilo pokriveno gustim biljnim pokrivačem i prostranim šumama.

Pretpostavlja se da je na Ostrvo došlo 20, do 30 ljudi. Do 1550. godine bilo ih je oko 7.000. Šumu su sjekli za ogrijev, kako bi stvorili obradivo zemljište, za gradnju kuća, izradu kanua za ribolov i predmeta za svakodnevni život.

Ipak, organizovani u klanove, čija je moć pokazivana velikim kamenim statuama, Ostrvljani su najviše drveta koristili za transport tih teških kipova do ceremonijalnih centara širom ostrva. Do 1600. godine Ostrvo je bilo skoro ogoljeno.

Kad su ostali bez drveta, više nisu mogli da prave kuće, pa su mnogi Ostrvljani naselili pećine. Nije bilo drveta za kanue, pa nisu mogli na duga putovanja kako bi ulovili ribu. Erozija izazvana sječom je smanjila plodnost tla.

Kako su ostajali bez hrane, Ostrvljani su se vremenom okrenuli kanibalizmu.

Danas je priča o Uskršnjem ostrvu primjer koji pokazuje ono što bi se moglo dogoditi na Zemlji ako nastavimo da se neodgovorno ponašamo prema životnoj sredini. Uskršnje ostrvo je ograničen prostor, oni koji su ga naseljavali su na raspolaganju imali ograničena dobra i kad se nisu domaćinski odnosili prema njima, od jedne napredne civilizacije, doveli su sebe do uništenja.

Neće zbog nekoliko lipa danas svijet prestati da postoji. Ali, zabrinjavajući je taj opšti nemar prema životnoj sredini kod nas.

Piše Hana, Cyberbosanka, koja je na turneji po Americi, o parku ruža u Portlandu:

“Ne smijete uzeti ni laticu ruže, a kazna za branje ruže je 500$. Ako želite ružu vrlo ljubazno će vas uputiti na uzgajivače”.

Jednom sam vam pisala kako je moja familija iz Luksemburga poželjela da ukloni drvo iz dvorišta, jer im je s jeseni začepljavalo odvode. I trebalo je da za to i plate gradskim vlastima. Ali su im gradske vlasti rekle da drvo ostaje gdje je bilo i ako im se takva odluka ne sviđa – neka prodaju kuću.

I pomenula sam vam čovjeka koji u Njemačkoj radi za zelenilo i koji mi reče da se za drvo kod njih odgovara kao za čeljade.

Znate i vi za slične primjere, sigurna sam.

Neće zbog nekoliko lipa danas svijet prestati da postoji.

Ali prestaje da postoji jer je čovjek nemaran prema okolini. Jer nekom danas smetaju sokovi sa drveta i njegov izgled. Jer nekog nije briga ako posiječe pola šume. Jer nekog nije briga ako ubije životinju.

“Tokom posljednjih 400 godina, izumrle su 83 vrste sisara, 113 vrsta ptica, 288 drugih životinja i 650 biljaka… U XX vijeku stopa izumiranja sisara je 40 puta veća od prirodne, dok je stopa izumiranja ptica hiljadu puta viša. Jasno je da će ta stopa u XXI vijeku postati još viša”, piše Ponting u “Ekološkoj istoriji svijeta”.

“Više nema sumnje da smo suočeni sa šestim velikim izumiranjem životinja i biljaka (prethodno se odigralo prije 65 miliona godina, kada su izumrli dionosaurusi). Sadašnje izumiranje izazvano je ljudskim aktivnostima… Danas je stopa izumiranja hiljadu puta brža od prirodne”…

Želim da Crna Gora dobije katastar zelenila, kao što to ima Zagreb. Eto nisam otišla daleko.

Želim da u Crnoj Gori vidim prizore poput ovih koje je moj drug Edin, svjetski putnik, zabilježio u Japanu i Južnoj Koreji..

Želim zdravu životnu sredinu. Ne deklarativno ekološku Crnu Goru.

Sjetite se priče o Uskršnjem ostrvu.

“Kao i Uskršnje ostrvo i planeta Zemlja ima ograničena prirodna bogatstva dostupna ljudskom društvu i njegovim potrebama. Kao ni Ostrvljani, ni stanovništvo Zemlje nema načina da napusti planetu”…

Komentari

comments