Ćemovsko polje, podgoričko Uskršnje ostrvo

Ćemovsko polje, podgoričko Uskršnje ostrvo

Uskršnje ostrvo nalazi se u Tihom okeanu površine oko 400 kvadratnih kilometara i jedno je od najizolovanijih ostrva na svijetu. Prvi doseljenici koji su naselili ostrvo prije 15 vjekova, bili su Polinežani.

Kada je broj stanovnika dostigao vrhunac, na ostrvu je živjelo sedam hiljada ljudi. Danas je ovo ostrvo čuveno širom svijeta po svojim masivnim, osam metara visokim statuama Moai, koje se njih oko 600 nalaze uz obale ostrva. Taj simbol ostrva je i izvor njegove propasti.

Ostrvo je nekada imalo polusuve klimatske uslove, znatno ublažene gustim biljnim pokrivačem i prostranim šumama koje su upijale i zadržavale vodu. Stanovnici su uzgajali žitarice i živinu, lovili ribu i živjeli u malim selima.
Međutim, kada je holandski admiral Rogeven prvi Evropljanin koji je na Uskrs 1722. godine došao na ostrvo, zatekao je primitivnu zajednicu u propadanju sa oko tri hiljade stanovnika koji su živjeli u prljavim trščanim kolibama i pećinama, gotovo neprestano ratujući i podliježući kanibalizmu u očajničkom pokušaju da dopune oskudne izvore hrane. U tom trenutku na ostrvu nije više bilo drveća, izuzev nekoliko izolovanih primjeraka na dnu najdubljeg kratera ugašenog vulkana.

Šta se desilo?

Propast ovog društva pokrenulo je desetkovanje njihovih ionako ograničenih resursa. Kako se populacija ostrva povećavala, njegovi stanovnici sjekli su šume i pretvarali sve više i više površine u obradivu zemlju. Stabla su korištena za grijanje, za gradnju kuća i brodova i u religiozne svrhe i prebacivanje Moai statua, koristeći stabla kao valjke za transport ovih teških statua.

Jednog dana je nestalo i posljednje drvo s ostrva. Više nije bilo građe za brodove, pa je količina hrane na postala nedovoljna, a stanovnici su postali zarobljenici svog izolovanog ostrva. Uništavanje šume dovelo je do erozije, i dalje nestašice hrane. Ljudi su se postepeno selili u pećine. Uslijedili su oružani sukobi. Oživio je robovlasnički sistem. Javili su se i slučajevi kanibalizma kojem su ljudi pribjegavali, kako bi preživjeli.

Na kraju, ostrvo je pripojeno Čileu, koji ga je pretvorio u divovsku farmu za četrdeset hiljada ovaca kojom je upravljala britanska kompanija. Preživjeli ostrvljani su svedeni na manje selo. Tako su samo Moai statue ostale da svjedoče o nekada impresivnoj civilizaciji — civilizaciji koja se urušila i nestala za samo nekoliko desetljeća.

Uskršnje ostrvo , Foto: Wikimedia
Uskršnje ostrvo, Foto: Wikimedia

Ova priča o Uskršnjem ostrvu koja se uči na biološkom fakutetu kao jedna od prvih lekcija o održivom razvoju je upečatljiv primjer zavisnosti ljudskog društva od životne sredine i posljedica nepopravljive štete koja joj je nanijeta.

To je priča o ljudima koji su na veoma ograničenoj sirovinskoj bazi stvorili jedno od najnaprednijih društava u svijetu, imajući na umu tehnologiju koja im je bila na raspolaganju. Ipak, zahtjevi koje su postavili pred životnu sredinu bili su ogromni i kada ona više nije mogla da podnese taj pritisak, zajednica koja je korak po korak stvarana tokom hiljadu godina urušila se zajedno sa njom.

Ova civilizacija se ugasila, ali druge su preživjele, prolazeći mnoge razvojne faze i služeći se tehnologijom u cilju svog napretka. Kako je tehnologija sve brže napredovala tako se i društvo razvijalo.

Nemoguće je predvidjeti gdje su granice takvog napretka i gdje će nas tehnologija odvesti. Danas nam ona olakšava život. Teško je zamisliti u savremenom svijetu da neko nema pristup internetu ili mobilnom telefonu. I nije to poenta moje priče, niti sam ja prava osoba da o tome pričam.

Ali ipak hoću da se koristim jednim od tih “čuda tehnike” da bih ispričala priču o Ćemovskom polju.

To je Google Earth besplatna, lako dostupna i za korištenje jednostavna “alatka” pomoću koje možete u jednom satu posjetiti London, Njujork i Šri Lanku. Ili Ćemovsko polje, onako kako ga ptice vide. Ali ovo čudo tehnike putuje i kroz vrijeme, pa možete otputovati u prošlost. Interesantno je vidjeti kako je izgledao Pariz recimo 1956. godine i uporediti sa današnjim vremenima.

U Crnoj Gori nas Google Earth ipak ne može vratiti toliko daleko u prošlost. Svega desetak godina unazad. Izgleda da nam je i web pamet kratka, ali to je valjda samo još jedna tranziciona tekovina. Ali i tih 10 godina je dovoljno da se vidi razlika. A ona u slučaju Ćemovskog polja ne daje lijepu sliku na Desktopu mog računara. Naime, kad uporedite ovo područje danas, 2014. sa Google Earth slikom iz 2004. vidi se velika razlika, razlika na štetu Ćemovskog polja.

Šume je na Ćemovskom 2014. godine znatno manje. I ne treba vam nikakva metodologija ili stručnjak da vam to kaže. Odokativna metoda je dovoljna. A to je onda već zabrinjavajuće.

Google Earth: Ćemovsko polje 2004.
Google Earth: Ćemovsko polje 2004.
Google Earth: Ćemovsko polje 2014.
Google Earth: Ćemovsko polje 2014.

Mogu da shvatim da stanovnici Uskršnjeg ostrva nijesu bili u stanju prije mnogo vjekova da shvate da uništavaju resurs koji im život daje. Ali ne mogu da shvatim šta je sa nama. Kako to jedno društvo koje je toliko napredno da ima i Google Earth i internet i mobilne telefone, pa evo od skoro i tablete u osnovnim školama, nije u stanju da zaštiti jednu šumu.

Podgorica nije na moru, a rijeke nam nijesu plovne, pa da nam kao Polinežanima treba to drvo da bismo pravili brodove i išli u lov na ribu, kako bi smo se prehranili. I nemamo Moai statue da bi smo ih transportovali valjajući ih na drvenim stablima.

Zahvaljujući razvoju tehnologije čovjek je izumio točak, revolucionarno otkriće koje mu je olakšalo život. Od točka smo preko zaprežnih kola vremenom stigli i do motornih vozila. E ta motorna vozila, odnosno automobili sa malim prikolicama su često viđeni na Ćemovskom polju.

nelegalna sječa
Čest prizor na Ćemovskom: Nelegalna sječa

Koriste ih za transport bespravno posječenog, odnosno ukradenog (da, to je krađa i stvari treba nazvati pravim imenom) drveta u Ćemovskoj šumi. I još uđu sa njima u tu istu šumu, pa pravo preko dječjeg igrališta i tek izgrađene trim staze. Za njih prepreke nema. I nema niko da ih zaustavi. Mislim na one kojima je zakon dao tu moć. Oni je izgleda ne žele.

Nažalost Ćemovsko polje je slika i prilika odnosa prema prirodi i njenim resursima. Država i nadležne institucije su nedovoljno snažne i odlučne da stanu na put takvoj praksi. I tako je šume na Ćemovskom sve manje. Kao na Uskršnjem ostrvu vjekovima nazad.

Ipak ohrabruje to da postoje pojedinci, građani, NVOi koji pokazuju da im je stalo i da žele da sačuvaju ovaj važni zaštitini pojas grada. Brinu o ovoj šumi, obilaze, čiste, slikaju, prijavljuju sječu, bacanje smeća, pranje mješalice za beton. NVOi pozivaju na zaštitu, povećan nadzor za vrijeme zime, pronalaze sredstva za uređenje ovog područja, organizuju akcije.

Zahvaljujući posvećenosti takvih ljudi jedan dio ove šume se još “drži” i od nekada improvizovanog parka za djecu izgrađenog od drvenih paleta i trim staze nasute lopatom i doniranim kamionom šljunka, ovih dana postaje pravi uređeni park sa svim potrebnim sadržajem. Mjesto za odmor, rekreaciju, boravak u prirodi.

I neka ova moja priča bude shvaćena kao još jedan poziv, apel onima koji imaju bar na papiru zakonsku moć i mogućnost da čuvaju ovu šumu. Neka pojačaju nadzor ne samo u ovoj šumi, već u svim park šumama na teritoriji Glavnog grada kako bi se preventivno djelovalo na sve izraženije i učestalije slučajeve nelegalne sječe borovih stabala. Te šume i ta stabla u Podgorici i okolini čuvaju nas decenijama unazad. Vrijeme je da i mi sačuvamo njih.

Jelena Marojević-Galić, programska direktorica NVO Green Home

Komentari

comments