Istrčah mojih prvih pet kilometara iz cuga! OK, sa pauzicom, ali baš pauzicom od dva, tri minuta, ali – mojih prvih pet je tu, hej!
Možda sam kao dijete nekad istrčala toliko. Ne sjećam se. Kad sam krenula u školu, osnovnu, krenula sam i na atletiku. Mogla bih sad da ponovim sve one vježbe zagrijavanja. Posebna radost za mene su bili skokovi uvis i udalj. I kolutovi naprijed i nazad, u vazduhu, na onim strunjačama gdje smo vježbali skokove uvis.
Trening je počinjao trčanjem. I baš nemam ideju koliko smo trčali, ali sad mi se čini da sam onako mala, bila tek tačkica na velikom stadionu. Kako mi se danas tadašnji Veležov, danas stadion Fudbalskog kluba “Zrinski” u Mostaru, čini ogroman!
A stadion, kao stadion. Valjda.
Uglavnom, trenirala sam atletiku dok treneru Vladu Velenici, divnom čovjeku zapravo, nije sinulo da bi ja trebalo da bacam kuglu. Meni to nije djelovalo damski i atletiku ostavim iza sebe. Ne znam kako je meni djetetu uopšte sinula takva ideja da bacanje kugle nije damsko – štagod da je to značilo meni tada – ali, atletiku sam ostavila negdje četiri godine pošto sam prvi put kročila na stadion.
Kasnije smo trčale ponekad sa ocem, sestra i ja. Uhvatili bismo dobar krug kroz grad. Tata je u stvari bio sportski tip, bio je i džudista, igrao stoni tenis, odbojku. Da je sreće da sam malo više njegova kćerka bila i dosad.
Poslije atletike sam malo trenirala rukomet, ali baš ništa ozbiljno. Onda sam nekako sport ostavila iza sebe. Trčanje posebno. Posebno, kažem, jer nije da mi je falilo snage, već nikako nisam uspijevala da naučim da valjano dišem.
Dok je trajala rekonstrukcija trim staze na Ćemovskom, u Podgorici, a to je već više od 30 godina od mojih ranih atletičarskih dana u Mostaru, mnogo puta mi je prošlo kroz glavu kako je nekako i bezveze jer sama ne koristim stazu. U parku sam bila svakodnevno, u parku za pse takođe, ali trim stazom bih samo prošetala. Nisam je koristila za trening. O trčanju nisam ni sanjala. Jesam, pišući ranije jedan post, pomislila kako bih možda nekad opet mogla da treniram atletiku. Da trčim.
Jednom me čak sestra tjerala kao da malo istrčimo, imala sam dušu da ispustim poslije pet metara. Ona je produžila, a ja sam tugaljivo gledala za njom.
A onda sam srela Andriju. Andrija je moj komšija, ima 12 godina. Prije nekoliko mjeseci je imao merak da zajedno prošetamo pse do parka. Ponijela sam konopac za preskakanje, ali to mu je bilo dosadno i insistirao je da trčimo.
“Andrija ne mogu, imam ranac, gdje ću sa psima…”, ređala sam izgovore.
Na kraju smo, ipak, krenuli. Andrija je odustao, kao ja onda sa sestrom, poslije pet metara. Ja produžih. Staza na Ćemovskom je duga oko 470 metara. Uhvatih krug. Pauza. Drugi.
E moje sreće!
Nakon toga bih ponekad pošla do staze, dok nisu počele baš velike vrućine, i trčala bih – istrčala bih ja i pet kilometara, ali sa pauzama poslije svakog pređenog kilometra. Disanje.
Pomišljala sam kako je ludo to sa disanjem – čovjek se rodi i diše – niko bebe ne uči kako da dišu, a opet – meni su trebale lekcije.
I dođe taj dan. Bila sam u nekom lošem raspoloženju, a i vrijeme je toga dana bilo nekakvo teško. Činilo mi se da mi oblak sručio na glavu. Ma ne oblak, nego cio svemir!
Skoro da je bilo vrijeme za spavanje. Sati 21.50. Samo mi je odjednom prošlo kroz glavu – trči!
Obukoh se, uzeh telefon i slušalice, pustih muziku i – potrčah. I istrčah mojih prvih pet, bez pauze. OK, sa pauzicom, ali baš pauzicom od dva, tri minuta. I nisam zastala jer nisam disala, već jer mi se činilo da mi je grlo otečeno – nisam ponijela vodu, možda je to. Malo sam zastala, došla sebi i produžila dalje. Do kraja prvih pet.
Noge su išle same. Sve je bilo pjesma. I tako je prijalo!
I zaboravila sam loš dan. I oblake i onaj svemir navrh glave.
Zašto sam ikad prestala da trčim?
