Jelena i Saša Petrović: U prirodi si ono što jesi

Oni jedno drugo nisu osvajali, nisu se jedno drugom udvarali i zavodili se međusobno. Zbližili su se, kako kažu, prirodno, baš onako kakvo je i okruženje u kojem borave – planine i priroda.

Jelena i Saša Petrović su nedavno proslavili treću godišnjicu braka. Oboje su aktivni članovi Planinarskog kluba Gorica već sedam, odnosno šest godina. U klub su došli potpuno sami. Vremenom su počeli da se druže, zbližavaju i onda se desila ljubav.

“U šali kažemo da mi jedno drugo nismo osvajali, udvarali se, zavodili… što je često potrebno raditi u gradskom okruženju gdje su svi sređeni, našminkani, da ne kažemo sve ono što zapravo nisu. U prirodi moraš biti ono što jesi, posebno u planini. Boriš se sa svojim slabostima, otkrivaš sebe i svoje mane i pred drugima, i umjesto da ih se stidiš, zapravo, ti rasteš. Ali, zanimljivo je da baš zbog toga rasteš i u očima onog drugog. Valjda se zbog toga pronađu slični sa sličnima i bez igrica i zavođenja sebe dovedete u situaciju da vam se dogodi ljubav bez primjesa lažnog sjaja“.

A u njihovom PK Gorica, u protekle tri godine, desilo se više takvih ljubavi koje su krunisane brakovima, sada već i malim planinarima.

I Jelena i Saša su u međuvremenu dobili sina, koji je na planini bio još dok je njegova mama bila u šestom mjesecu trudnoće. Tada su ona i Saša ispeli Zekovu glavu na Bjelasici. Gavrilo je ovog ljeta, sa 8,5 mjeseci, bio i na svojoj prvoj Šatorijadi!

“To je bilo sjajno iskustvo”, kažu njegovi roditelji.

“Tokom noći je padala kiša, ali on je spavao čvrsto i dosta dugo. Izgleda da planina odlično utiče na san i apetit mališana i to je naše iskustvo svaki put kada smo sa njim u prirodi”, kažu Jelena i Saša.

Pošto je njihov dječak tek beba, Jelena i Saša su, nakon što su ostali planinari otišli na turu, obilazili sve što im je bilo dostupno pješice i autom.

“A posebno vodopad Vitez na rijeci Bijeloj, koji je i zaštitni znak Šatorijade”.

Na prave planinarske ture sa sinom još nisu išli.

“Postoje roditelji koji su i fizički, i psihički i sa opremom spremni da svoju djecu vode od najranijih dana na najzahtjevnije planinarske ture. Iskreno, mi se ne usuđujemo da idemo tako daleko”, kažu.

Ako su oboje planinari, roditelji, međutim, mogu na ture da odlaze naizmjenično, ili zajedno – čim dijete prestane da doji.

Petrovići vrijeme van grada provode kao god to mogu i kada to vremenske prilike dozvole.

“Naši prijatelji su nam ‘prijetili’ da smo sve to mogli dok smo bili sami, ali sa djecom će se sve promijeniti i neće više biti ‘skitnji po planini’. Osnovni razlog koji su nam naveli je da se nema para, da kad dođu djeca teško da možeš sve da postigneš, da je planina opasna za djecu… Međutim, boravak u prirodi je vjerovatno najjeftiniji hobi (osim možda početnog ulaganja u kvalitetnu opremu cipele, ranac, šator – prije svega, a ostalo se nabavi u hodu)”, kažu Saša i Jelena.

A za boravak u prirodi sa djetetom, kako dodaju, nije potrebno mnogo.

“Malo dobre volje, pažljivo biranje lokacije koje vam nudi mogućnost i da šetate i da zaokupite pažnju djeteta i da ste sigurni da je ono bezbjedno. Dijete vam je najveća dragocjenost, ali ono nije rođeno pod staklenim zvonom i zaista mu se neće ništa dogoditi ako ga odvedete pored nekog jezera, ili na neki brežuljak, ili na piknik u kanjon rijeke Mrtvice koji nam je, recimo svima dostupan, a doživljaj je zagarantovan”.

Savjeti za kampovanje sa djecom

Ukoliko ste roditelj i želite da kampujete sa djecom, Jelena i Saša savjetuju da se pobrinete da u prirodi, a posebno u planini imate više presvlaka, naročito onih toplih.

“I u sred ljeta, zimska garderoba je obavezna. Ovog ljeta je bilo hladno gdje god smo bili, i zimska garderoba, a posebno proizvodi od vune, su spas za mališane. Pogledajte samo djecu koja žive na selu: uvijek je tu neki lijepi ručno pleteni prsluk od vune koji im čuva i grije najvitalnije organe: pluća, srce i bubrege, kao i čarape za stopala preko kojih inače najbrže dolazi prehlada”.

Na šatoru ne treba štedjeti novac, kažu Petrovići.

“Važno je da je nepromočiv, a da unutra imate dobru izolaciju: debele podmetače, toplu ćebad i, koliko god da mislite da je djetetu toplo ispod njega, uvijek je dobro imati i vunjeni podmetač (može poslužiti mamin ili tatin vunjeni džemper). Kada malo odraste, ovaj ‘luksuz’ se smanjuje, ali, o tom potom! Naša je preporuka da odrasla djeca imaju svoj šator, a roditelji svoj, tako da se od kampovanja uz malo mašte može napraviti dobra avantura koju će djeca pamtiti za cijeli život”.

Pažljivo birajte destinaciju.

“Posebno kada imate bebu do godinu dana starosti. Mi se trudimo da je ona dostupna i automobilom ili pješice, bez opasnih pristupa ili dionica. Uvijek koristimo blagodeti blizine automobila, tako da u njemu stavimo sve što nam treba (i ne treba) za kampovanje a to je dosta važno za osjećaj sigurnosti sa malom bebom”.

I naravno, i kampovanje je jedan razlog više da naše mame istraju u dojenju svojih beba, kažu Jelena i Saša.

Dodatno, oni savjetuju da u rancu uvijek imate pribor za prvu pomoć: zavoje, flastere, jod ili alkohol za čišćenje eventualnih ogrebotina.

“Posebno kada djeca malo poodrastu, i kada se ovakve ‘nezgode’ mogu očekivati”.

Rođeni smo da volimo prirodu

Ljubav prema prirodi nam je svima upisana u gene, kažu Petrovići.

“To je u suštini ljubav prema samom životu i načinu življenja uopšte. Problem je što nas porodica na prvom mjestu ne dovodi u situaciju da tu ljubav razvijamo. Sve zavisi od porodice u najranijim danima. Naše obrazovanje u državi je po tom pitanju potpuno podbacilo. Uzmite na primjer čuvene škole prirode koje su sve samo ne škole u kojima se djeca uče PRAKTIČNOM boravku u prirodi, ljubavi i odnosu prema njoj. Društvo tu mora iz korijena da se promijeni, a ta promjena bi nam svima donijela veliku korist (materijalnu takođe!)”, kažu oni.
Jelena i Saša dodaju i da boravak u prirodi nije za svakoga.

“Ne pronalaze se svi u tim aktivnostima, i prosto, na silu se ne može. Mi smo oboje imali sreću da u djetinjstvu boravimo u prirodi, na selu i to je ‘miris’ koji zauvijek ostaje u plućima i kojem se uvijek vraćate”.

Šta vas privlači planinama?

SAŠA: Jedan planinar je, upitan zbog čega odlazi na planinu, odgovorio: “Zato što su one tu.” I zaista, mi u Crnoj Gori smo okruženi planinama. I to ne običnim planinama, već fascinantim, lijepim, često nedirnutim. Da li ste razmišljali nekada da ne postoji gotovo nijedan prozor, u bilo kom gradu Crne Gore, a da nema pogled na neku od planina? Mi smo primijetili da ljudi oko nas ne vide te planine, ili mjesec koji se nadvija nad njima. Kao da smo potpuno otuđeni od prirode i jedino što vidimo je ono pred sobom i ne dalje od toga.

U planini zaista nalazimo zadovoljstvo i mir koji nas ispunjava i daje nam snagu da se nosimo sa sve komplikovanijim i vještačkim životom u gradu. Ali taj mir ne nalazimo samo kao puko zadovoljstvo koje dolazi od same prirode, već u planini prepoznajemo čudesna djela Stvoritelja i Njegovu mudrost. Na primjer kada odete na Durmitor i popnete bilo koji od njegovih fenomenalnih vrhova, a onda pogledom sagledate svu okolinu, vidjećete jednu moćnu ruku koja je to sve uobličila u jednoj stravičnoj stihiji. Durmitor, sa svojom nevjerovatno raznolikošću na tako malom prostoru, može da vam ispriča priču o Potopu bolje od bilo koje planine na svijetu. A tako je i sa drugim planinama širom Crne Gore.

Na tako malom prostoru, ima toliko prirodnih raznolikosti koje su niz pouka za život i dušu. Mnogi se sa ovim neće složiti, ali meni, kao dizajneru, je teško a da ne primijetim harmoniju dizajna koji je Stvoritelj veoma temeljno, smisleno i u punoj ljepoti ugravirao u svakoj stopi planine.

JELENA: Moram iznijeti i čisto žensko viđenje planine. Ona za moj duh predstavlja slobodu, širinu, podijum na koji može da se otisne dok oči upijaju ljepotu pred njima. Kada sam bila trudna sa Gavrilom, u šestom mjesecu trudnoće, moj suprug i ja smo ispeli Zekovu glavu na Bjelasici. Ti trenuci provedeni na vrhu planine su nešto što vam daju snagu i ljepotu za svaki korak po zemlji kada siđete u ravnicu.

Kada ste u planini onda počnete i da pjevušite, katkad na glas a nekad u sebi. Vjerujte, mnogo puta mi se desilo da hodam sa štapovima u rukama i neprimjetno počnem da pjevušim melodiju koju nikada nijesam čula, a onda preko nje da dodajem i riječi. Vežu se tako stihovi da ostanem i začuđena njihovom ljepotom. I što je još neobičnije – kada god siđemo sa planine obično ne mogu da se sjetim ni jedne riječi iz tih pjesama.

Tekst je originalno objavljen na stranici Ekološkog pokreta Ozon