Same žene u planini, ponosne smo lani bile moje prijateljice i ja nakon što smo prvi put same pošle u planinu, na Maja Berizdolit (1.979, Prokletije, Albanija), pa još po snijegu, a potom više puta u toku prošle godine ponavljale to, nas dvije, nas tri, ili pet, uglavnom – žene same.
I onda sam u subotu, aprila petog, u planinu pošla sasvim sama.
Nije takav bio plan od početka, ali na kraju sam, kad je postalo izvjesno da Jo, sa kojom sam imala dogovor, ne može sa mnom, u sebi željela i da oni koje sam nakon toga pitala da idemo, na kraju odustanu. Da Suka Gruda tog petog aprila bude samo moja priča. I bila je.
To su bila samo moja četiri sata, oko 900 visinske do vrha, toliko nazad, ukupno nešto preko devet kilometara šetnje…
“Peti april, dvije hiljade dvadeset i pete. Damira Kalač pozdravlja svoju zonu komfora, žena sama u planini”, zapisala sam u rokovnik iz upisne kutije…
Imala sam ja u životu i drugih sličnih izazova. Ni danas nisam sigurna jesam li skroz načisto sa eksponiranim stijenama, to znam samo kad se nađem na jednoj takvoj. Ipak, nakon što sam to da se parališem, pa ne znam da li da krenem ili ostanem tu dok ne dođe pomoć, doživjela na Međedima, na Durmitoru, naučila sam se nosim sa tim, shvatila šta je moja slabost i – ponovila Međede i nastavila i da se radujem drugim planinama i vrhovima, šta god da mi donose.
Malo sam u sebi i sebi porasla.
O IZAZOVIMA NA PLANINAMA GOVORILA SAM I U OVOJ EPIZODI PODKASTA KOD JOVANE BOŽOVIĆ
I kad sam pošla na prvu feratu, nisam imala odgovor na pitanje kolege – je li me strah visine. Otkud znam. Znala sam kad se desilo, a desilo se da visine nisam ni bila svjesna. Mislila sam da će ferate, prva Sokolov put na Romaniji, Bosna i Hercegovina (ocjena B i C), pa ferata 360° i Shpellat (Cave, eng, pećine), u Rugovi, Peć, Kosovo (ocjena D), za mene biti teške zbog izloženosti, kao ono sa Međedima, na stijeni. Nije se desilo.
Objašnjenje je možda to, jer na ferati sam ipak obezbijeđena opremom, a i sve vrijeme imam stijenu uz sebe kao oslonac. Tada me ono ispod mene, to na kojoj sam visini, ne dotiče.
Nove ferate priželjkujem, šta god da mi donose. I da, poslije ove dvije, isto sam u sebi i sebi malo porasla.
Ima jedna priča o mom rastu koju i ja nekad ne razumijem, ali – moja je. Tiče se brda Gorica.
Gorica je brdo u centru Podgorice, visine 103 metra, od 2022. godine, kao Spomenik prirode, uživa status zaštite. Ja nisam odrasla u Podgorici, pa Gorica nije brdo mog djetinjstva, meni je to Trimuša u Mostaru.
Goricu sam otkrivala kao srednjoškolka, devedesetih, i kasnije, u odraslijim godinama. Ipak, dugo sam se držala poznatih staza i, recimo, nisam imala pojma da jedna, ona iza Spomenika partizanu borcu, kroz šumu, vodi u naselje Zagorič.
Sa psima, Vilmom i Kalom, često sam bila na Gorici i voljela sam ići djelovima brda gdje bih povremeno mogla i njih dvije da pustim, da idu bez povodaca. I tako smo išle i tom stazom prema Zagoriču, ali – granica za nas, za mene u stvari, bio je kraj šume. Šta je poslije – pojma nisam imala, nisam ni istraživala. Čim bi se psi primakli kraju šume, dozvala bih ih, i vraćale smo se nazad. Ili bismo prosto tu, uz ivicu šume, malo ostale da se vrtimo u mjestu. Do jednom.
Očigledno je bilo da iz tog meni strašnog pravca gdje završava šuma, ljudi dolaze, da od ivice šume idu dalje, pa sam prelomila i riješila da jednom i mi pokušamo.
Ljudi, nema tamo ničeg, poslije šume je samo livada i na kraju livade, nizbrdo, počinje naselje, tu su privatne kuće, unazad nekoliko godina stambene zgrade. Ipak, ja sam bila srećna, jer se meni otvorio čitav jedan svijet. Mogla sam da osjetim fizičku promjenu u glavi – kako sam u sebi i sebi malo porasla. Na Gorici.
I valjda je jasnije koliko je za mene veliko to što sam sebi dala ovu priču sa Sukom Grudom. I da, i poslije Suke sam u sebi i sebi malo porasla.
Nije da bih išla na svaku planinu u životu sama – volim ja ljude, volim interakciju sa ljudima na planini, koliko o ljudima tamo možete da naučite. A i nije svaka planina za samoću.
Da odem jednom sama, o tome razmišljam odavno. Možda me preko te ivice gurnula Snežana Radojičić, koja svijet obilazi na biciklu, koju pratim godinama, a koju sam noć prije Suke uživo slušala u Podgorici, u Mtel digitalnoj fabrici.
Hvala i Snežani, kao i svima koji su odustali i nisu tog petog aprila pošli sa mnom, hvala jer su mi priuštili moje vrijeme meni i samo moj dan.
Šta sam naučila?
To što sam bila sama, pojačalo je moja čula, nije bilo nikoga ispred mene da me vodi, jer ja bih se često oslanjala na druge tokom šetnje. Sada sam bila sama i sve vrijeme sam morala da pratim markacije na stazi. Zadovoljna sam bila kad sam sama morala da rješavam to što odjednom gubim markaciju, pa ne znam kuda dalje. Snašla sam se uz trek snimljen ranije, jer sam se na Suku Grudu, istom stazom, pela dva puta prije ovog petog aprila.
Nisam ni znala da tako lako mogu da pročitam šta mi mapa kaže.
Znam da pratim markacije, ali odjednom sam ih postala svjesnija, bio mi je očigledniji njihov jezik, posebno u povratku, kad ne vidim markaciju ispred sebe, okrenem se, pogledam onu posljednju za sobom i tako lijepo svaka pokazuje gdje da očekujem sljedeću.
Voljela bih da sam na stazi mogla da se krećem i brže, da pokušam i da pretrčim neke dionice, ali – to sa markacijama me usporilo, posebno sam sporija bila u silasku, pazila sam da se ne sapletem, da ne padnem. Pa sam opet zapela na jednu granu, zapravo onu travu koju i ne vidiš, a odjednom ti je oko nogu. Ne bi bilo dobro sam tu pala. Na sreću, nisam, ostala sam stabilna.
Na vrhu sam malo zaplakala, od sreće. Pa opet kad sam stigla do auta, kad je bilo izvjesno da je moj put gotov. Jer, uspon na vrh je samo pola posla. Treba sići sa planine. Jesam.
Ne znam kada ću opet uraditi nešto slično, ali znam da hoću. Važnije od toga je – znam da mogu.
I nastaviću da rastem. U sebi i sebi.
OPIS STAZE:
Suka Gruda (1.214) vrh je istočno od Podgorice, izdiže se iznad naselja Dinoša i najviše je uzvišenje u blizini Podgorice, piše Predrag Popović, čovjek kojeg i ne poznajem, a vjerujem u svaku njegovu riječ u opisima staza kroz Crnu Goru, pa preporučujem i vama da ga pratite.
Do Suke vode dvije staze, iz Zatrijepča, gdje je visinska razlika 339 metara, i iz sela Prifta, odakle do vrha treba savladati blizu 900 metara. Sve moje šetnje do vrha bile su iz sela Prifta.
Staza iz sela Prifta ima ocjenu TEŠKA II, visinska razlika koju treba savladati je, prema mom mjerenju, 877 metra (Popović 874 m).
Prema Popoviću, vrijeme potrebno za uspon na vrh iz sela Prifta je tri i po sata. Ja sam gore bila za dva sata i 13 minuta…
