Osjetiti pod nogama uspon na neke od najviših vrhova, želja je i izazov za svakog planinara. Izuzetak nije ni Musala, najviši vrh Balkana i planine Rila, u Bugarskoj.
Uspon na Musalu tehnički nije zahtjevan kad se organizuje u ljetnjim mjesecima. Zimi, mnogo toga zavisi od dana…
“Zimi često zna pokazati zube, i ostati nepremostiva prepreka za mnoge planinare i alpiniste”, kaže u razgovoru za “Vijesti” Dražen Marković, osnivač Planinarskog sportskog kluba “Međed” i jedan od vodiča grupe koja se nedavno popela na Musalu.
Grupu koju je, uz Markovića, vodio i Božidar Bobo Janketić iz PSK “Brskovo”, uz očekivan minus, na sreću, tokom cijelog uspona pratilo je sunčano vrijeme.
Na 2.925 metara, 8. februara, sa Markovićem i Janketićem izašlo je 35 planinara, među kojima i novinarka “Vijesti”.
“Musala, kao najviši vrh Balkana, oduvijek je veliki izazov za sve planinare Crne Gore, ali i regiona. S obzirom na to da smo relativno dva mlada planinarska kluba, riješili smo da naše članove počastimo tom prelijepom zimskom avanturom. Musala je inače najhladnija planina na Balkanskom poluostrvu, samim tim veliki je podvig za planinare iz naših krajeva da se nađu na njoj u zimskoj kalendarskoj godini”, kaže Marković.
Mučnica, akcija za Miju i poruka o jedinstvu
Grupa od 36 planinara za Bugarsku je krenula 7. februara. Vikend prije, kao prilika da se međusobno upoznaju, da se vidi kako kao ekipa funkcionišu na terenu, ali i kako koriste dereze i ostalu opremu, učesnici su pozvani na Mučnicu (1.809 m), vrh na Bjelasici.
I već toga dana pokazalo se šta znači jedinstvo – uspon na Mučnicu, na kraju, nije bio organizovan samo kao druženje za buduće učesnike akcije u Bugarskoj. Toga dana, uz njih, pozvani su svi koji žele da im se pridruže i simboličnim uplatama pomognu u prikupljanju sredstava za liječenje Mije Popović, djevojčice oboljele od malignog tumora kosti karlice. Toga dana prikupljeno je nešto više od 2.500 eura.
Do sada, u različitim akcijama, za Mijino liječenje, prikupljeno je više od 335.000 eura…
Put za Bugarsku organizovan je sedmicu kasnije, u petak, 7. februara, u 13 sati. Na smještaj, u mjesto Borovec stigli smo oko pola jedan iza pola noći. Po bugarskom satu, pola dva, što je značilo i nepunih pet sati sna prije pokreta ka žičari, kojom se ukupna visinska razlika u usponu na krov Balkana skraćuje za oko 1.000 metara.
Žičara Jastrebec u Borovecu polazi sa 1.315 metara, posljednja stanica je na 2.369, a razlika od 1.054 metra prelazi se za oko pola sata. Dužina staze od stanice na 2.369 metara do vrha Musala, i nazad, nešto je više od 12,5 kilometara.
Najhladnija tačka na Balkanu
Vrh Musala nalazi se u Nacionalnom parku “Rila”, na 2.925 metara. To je ujedno i najhladnija tačka na Balkanu. Prosječna godišnja temperatura ovdje iznosi oko minus tri stepena Celzijusa.
Tog jutra kad je u akciju krenula grupa koju su vodili Marković i Janketić, temperatura je bila sedam stepeni niža. Dok se stajalo u redu za gondolu i čekalo da krene, činilo se da je još hladnije.
“Tog jutra pročitali smo na internetu da je minus 24, bilo je jako hladno dok smo čekali gondolu, a i u gondoli, tako da sam razmišljala da se, čim se skinem sa gondole, vratim istim tragom. Međutim, ipak sam odlučila da ću se popeti na vrh, pa makar morala da trčim da bih se ugrijala. Kod sebe sam vidjela odlučnost i upornost, i to na visokom nivou, što smatram da je bilo prisutno kod svih nas”, kaže Slađana Popović, jedna od učesnica akcije.
Grupu je, na sreću, tokom uspona, pratilo sunce i mirno vrijeme.
“Zimski uspon na Musalu može biti mnogo komplikovaniji nego što je to bilo u našem slučaju. Iako je jutarnja temperatura bila minus 10, to nas nije spriječilo da uživamo u ljepotama ove snježne kraljice. Imajući u vidu da nas je cio dan pratilo sunce, može se reći da su uslovi za planinarenje bili idealni”, kaže Marković.
“Sve moguće uz pravu ekipu”
Iako su vremenski uslovi, za jedan zimski dan, išli na ruku vodičima, on dodaje da je na tom putu svakako bilo izazova:
“Veoma je bilo izazovno izvesti ovoliku grupu na Musalu u zimskim uslovima… nas 35 našlo se na krovu Balkana. Naša grupa je sastavljena mahom od iskusnih planinara, visokogoraca, alpinista, ali i nekoliko početnika koji su u odličnoj formi…”, dodaje Marković.
Za Stevana Burzanovića iz Podgorice akcija je bila prilika da se okuša u zimskom usponu na ozbiljnom terenu:
“Izrazio sam želju kod Dražena i Boba, rekli su ‘lako ćemo, ideš sa nama’, od njih sam dobio opremu, savjete, popeo sam se na najviši vrh Balkana, pomjerio svoje granice. Stvarno je sve moguće uz pravu ekipu”, kazao je on.
Sličan utisak sa Musale nosi i Aleksandra Bulatović iz Kolašina.
“Lako je osvojiti čitav svijet, a ne samo jedan vrh, kad imaš ekipu iza sebe”, kaže ona, uz zahvalnost vodičima.
Raduje je i jer su grupu činili učesnici iz različitih gradova, klubova, različitih godina, zanimanja, interesovanja, što “zauvijek ostaje u najljepšem sjećanju, kao tura koja nas je sve spojila, ujedinila”.
Nakon uspješnog uspona, 8. februara, grupa je sjutradan otputovala za Crnu Goru. Ali, ne pravo kući, već najprije do Skoplja, gdje su se četiri sata družili sa planinarima iz PSK “H20”. “Veličanstven doček”, kako je to opisao Janketić i nimalo nije pretjerao. Domaćini su obezbijedili ručak, piće i muziku, pa se pedesetak makedonskih i planinara iz Crne Gore veselilo uz muziku sa prostora bivše zajedničke države.
“Sa momcima iz Skoplja, tačnije Jovicom Apostolovskim sam se prije devet godina peo na najviši vrh Evrope, tada smo se povezali i od tad traje naše prijateljstvo sa PSK ‘H20’ na čijem je čelu. Sa mnogim klubovima iz regiona i Crne Gore imamo mnogo dobre odnose, njegujemo ih i trudimo se da budu što bolji i čvršći”, kaže Dražen.
Dva kluba, a kao jedno
Iako danas u dva kluba, Marković i Janketić poznaju se iz “Džambasa”.
“Bobo i ja smo iz istoga mjesta, odrasli smo zajedno, sazrijevali smo u istom planinarskom klubu, imali slična interesovanja…”, kaže Marković i dodaje da se taj bratski odnos prenio i na njihove klubove.
Dražen je prve planinarske korake napravio uz oca, kad mu je bilo devet godina. U “Džambas” se učlanio 2000. godine, gdje je ostao do kraja 2023.
Janketić, koji prve planinarske korake vezuje za Bjelasicu, kaže da je one ozbiljnije napravio uz Draženovu podršku
“Koji mi je kao stariji drug bio velika podrška. Zajedno smo u PK ‘Džambasu’ osvajali mnoge vrhove”, priča on.
Oni koji prate društvene mreže ili su sa njima na terenu, shatiće da to drugarstvo traje, i da su i aktivnosti njihovih klubova isprepletane.
PSK “Međed” prvu zvaničnu turu organizovao je tokom prošlog ljeta, kada su, simbolično, organizovali uspon na istoimeni vrh na Durmitoru.
Klub “Brskovo” obnovljen je prošlog ljeta.
“Ovaj klub iz Mojkovca jedan je od najstarijih u Crnoj Gori, ali i na prostoru bivše Jugoslavije”, kaže Janketić, koji je sa prijateljima, kako kaže, uložio veliku energiju da pokrenu ono “što je nepravedno bilo zaboravljeno”.
“Biti dio te priče za mene je velika čast, a još veća čast je što sam izabran za njegovog predsjednika. U kratkom roku klub je dostigao preko 100 članova iz različitih krajeva Crne Gore. To je dokaz da ljubav prema prirodi i planinama spaja ljude i stvara neraskidiva prijateljstva”, dodaje on.
Povratak kluba obilježili su evropskom turnejom i realizovali uspone na najvišim vrhovima Italije, Austrije i Njemačke, jer su željeli da klub predstave i na međunarodnoj planinarskoj sceni.
“’Brskovo’ i ‘Međed’ jesu dva kluba, ali su vezani velikom ljubavlju prema planini i njenim stazama. Ono što naša dva kluba karakteriše jeste snaga zajedništva koju ćemo njegovati i u budućnosti, jer zaista imamo velike planove”, kaže Janketić.
Dobre odnose, dodaje, imaju i sa ostalim klubovima iz Crne Gore.
“Što daje ogroman značaj planinarskoj sceni u našoj državi. Kao dokaz za to je učešće mnogih klubova na ovoj akciji koju smo organizovali u Bugarskoj”.
Akcija za nove početke
Nedavni uspon na Musalu, dodaje Janketić, nije bio samo osvajanje najvišeg vrha Balkana.
“Ovaj poduhvat imao je poseban značaj za naše članove koji su tek zakoračili u svijet planinarstva, jer smo im željeli približiti čari visokogorstva i zimskih uspona. Snijeg, led, niska temperatura i izazovna staza bili su savršena prilika da osjete jedinstvenu ljepotu planina u zimskom ruhu. Ovo iskustvo je prilika za izgradnju upornosti, timskog duha i ljubavi prema visinama. Musala je ovog puta za nas bila više od vrha – postala je simbol novih početaka i inspiracija za buduće izazove u svijetu visokogorstva u našim klubovima”.
Ono što učesnici zimskog uspona na Musalu propuštaju jeste pogled na lednička jezera, od kojih i Ledeno jezero, koje se nalazi ispod samog vrha i najviše je balkansko jezero (2.709 metara).
“U ovim danima, ona su zaleđena i zavejana snijegom, ljeti znaju da budu kupalište za mnoge planinare i pravo osvježenje”, kaže Dražen i, indirektno sugeriše da bi šteta bilo propustiti Musalu ljeti.
Za one koji bi željeli da dožive zimski uspon, “Međed” i “Brskovo” organizuju novu akciju 28. februara do 2. marta. Detalji o toj i drugima aktivnostima tih klubova, dostupni su na društvenim mrežama.
“Planinarenje je najljepša rekreacija koju čovjek sebi može da priušti, preporučio bih je svima. Početnicima savjetujem da obavezno svoje prve korake naprave sa nekim planinarskim društvom, sva ta društva imaju sjajne vodiče i iskusne planinare koji ce ih uvesti u svijet planinarstva. Naša vrata su otvorena za svakog dobrog čovjeka”, poručuje Dražen Marković.
Posebna emocija za Prokletije
Dražen Marković, jedan od vodiča na Musalu, iskusan je planinar, posljednjih deset godina bavi se i visokogorstvom. Iza njega su Elbrus (5.642, Rusija), najviši vrh Evrope, najviši vrhovi više evropskih država – Mont Blanc (4.805, Francuska), Gran Paradiso (4.061, Italija), Zugspitze (2.962, Njemačka), Grosglokner (3.798, Austrija), Olimp (Mitikas, 2.918, Grčka), Triglav (2.864, Slovenija, Julijski Alpi), Veliki Korab (2.764, Sjeverna Makedonija).
Iza njega su i usponi na skoro šest i preko šest hiljada metara – Čačani (6.057), Misti (5.822), na Mont Blanc se popeo najtežom planinarskom rutom “Kozmik”…
“Posebno sam ponosan na to što sam se na teritoriji Prokletija popeo na preko 100 vrhova i posebnu emociju gajim baš prema tome masivu”, kaže za “Vijesti”.
O odluci da nakon “Džambasa” osnuje svoj klub, kaže da je došla stidljivo.
“Posljednjih nekoliko godina stidljivo sam razmišljao da li da se upustim u osnivanje kluba, uradio sam to sa svojih nekoliko bliskih prijatelja… bio sam skeptik, ali vam mogu reći da nam mnogo dobro ide. Radimo sjajne stvari, imamo mnogo pionira u klubu i želimo da nešto ostane iza nas budućim naraštajima”.
Među oko 1.500 “ultra” vrhova u svijetu
Osim što je najviši vrh Balkana, vrh Musala spada i u “ultra” vrhove, vrhove sa najvećom “prominencijom” (istaknutost), kakvih je u svijetu oko 1.500.
U Evropi, u tom smislu, sa prominencijom od 2.473 metra, zauzima šesto mjesto. Ultra prominentni vrhovi su oni čija je istaknutost 1.500 metara i više.
Prominencija je vertikalno rastojanje između planinskog vrha i najniže izohipse koja ga okružuje, a da pri tome ne obuhvata viši vrh.
U Crnoj Gori nijedan vrh ne spada u “ultra” vrhove. Istaknutost vrha Zla kolata (2.534, Prokletije) je samo 54 metra, dok Bobotov kuk (2.523, Durmitor) ima prominenciju od 1.480 metara.
Ni neki svjetski poznati vrhovi, kao što su Materhorn i Eiger, ne spadaju u ultra vrhove.
