Edin Krnić uskoro putuje u stotu državu: Spreman da osvoji Palestinu

Rabii Hantouli (lijevo), ambasador Palestine u Podgorici, sa radošću je prihvatio vijest da Edin putuje u njegovu zemlju

Na prva putovanja je krenuo prije više od dvadeset godina. Tada o svijetu nije razmišljao kao o posebnom mjestu. Jednostavno je samo putovao. Danas kad čujete ime Edin Krnić, uz njega neizostavno ide opis – svjetski putnik i putopisac.

Ljeti ga možete naći u Crnoj Gori, gdje još od dječačkih dana radi kao autolakirer. Vlasnik je porodične firme koju je naslijedio od oca, a njihovim stopama nastavlja i Edinov sin, koji preuzima sav posao zimi, pa i dobrim dijelom proljeća i jeseni. To je vrijeme kad Edin pakuje kofere. Ove godine, to je već oko 20. septembra, kada kreće u avanturu osvajanja stote države svijeta. Palestina.

Palestinom i njenim narodom je, kaže, jednostavno opčinjen i često se, na putovanjima, osjeća kao Palestinci.

“I ja se, poput Palestinaca koji se bore za svoju državu i nezavisnost,  na pojedinim mjestima, posebno u Africi, Centralnoj i Južnoj Americi, borim da opstanem”.

Spreman za stotu državu: Edin sa kćerkom

Jedan čovjek sa pasošima četiri države

Edin je putovanja u svijet počeo u vrijeme kada je postojala Jugoslavija. Tada putovanja nije doživljavao kao danas i nisu mu bila posebno važna. Danas je za njega svaka država posebna.

Kako su se mijenjale države, mijenjali su se i njegovi pasoši – SFRJ, SRJ, Srbija i Crna Gora i, od 2006, nakon obnove crnogorske državnosti, Edin putuje sa pasošem Crne Gore.

Kada se prisjeća prvih godina putovanja, kaže da je sa ratom na prostoru SFRJ, osjetio i očigledan gubitak slobode koji je kao putnik imao prije raspada države.

“U to vrijeme sam sa pasošem SFRJ mogao proći makar 80 odsto Afrike bez viza i bez ikakvih problema. U Africi i danas znaju za Jugoslaviju i Tita“.

Edine, kako najlakše do Svazilenda?

Sa pasošem SFRJ, Edin je nekad bez viza mogao proći gotovo  cijelu Afriku. Danas je to nezamislivo.

“Danas vađenje viza i slanje pasoša brzim poštama, te prikupljanje dokumentacije, iziskuje dodatne troškove i gubljenje vremena. To znači da je za desetak viza potrebno aplicirati barem tri mjeseca unaprijed”.

Dodatno, kako kaže, u sistemima mnogih zemalja trećeg svijeta nema Crne Gore, što iziskuje velika zadržavanja na graničnim prelazima.

“Posljednji takav slučaj mi se desio u Bocvani, gdje sam čekao 5-6 sati na ulazak, iako nam za tu afričku zemlju viza nije potrebna. Isto mi se dogodilo u Zimbabveu, gdje sam na ulazak čekao desetak sati. Ipak, pored svih zadržavanja, nemam nimalo neprijatnosti, a granična policija će učiniti sve da vam pomogne i obezbijedi hranu i vodu dok čekate na ulazak u zemlju”.

Problem za crnogorske državljane koji putuju je i što su, kako dodaje, podaci na sajtu Ministarstva vanjskih poslova dijelom netačni ili nedovoljno precizni.

“U Svazilend sam ušao bez ikakvih problema, bez vize, iako sam pred ulazak imao podatak da je za tu zemlju, za crnogorski pasoš, viza potrebna”.

Edin kaže da direktor Sektora za konzularne poslove, Selim Lika, u posljednjih godinu dana radi aktivno na rješavanju sličnih problema.

“Razumijem da Ministarsvo nije moglo preko noći ispraviti sve greške koje se vuku godinama, pogotovo što rijetko koji  državljanin Crne Gore ide u ove zemlje”.

“To sa informacijama o vizama je zaista veliki problem. Nekad ne dobijete ni dobru informaciju gdje uopšte možete izvaditi vizu, posebno kada su u pitanju zemlje trećeg svijeta. Tako će vam za Etiopiju reći da po vizu idete u Rim – a ne morate. Ili da vizu za Ugandu i Ruandu možete dobiti u Briselu, a ona u stvari može da se izvadi i po dolasku na afrički kontinent”.

Edin kaže da u Africi neke vize važe i za više država, poput šengena. Tako postoji East African viza, sa kojom je moguće putovati u Ugandu, Ruandu i Keniju.

“Takvu vizu morate tražili ili na granici ili u ambasadi”, objašnjava Edin.

On je voljan da, osim građanima, pomoć u informisanju o vizama, ponudi i državi i kaže da će, konkretno za Afriku, sve podatke imati u sljedeće tri godine. Do tada planira da obiđe sve afričke države. Njih 46, odnosno 54, uključujući sva ostrva.

Svijet je lijepo mjesto

Edin je na putovanjima vidio mnogo sirotinje, dešavale su mu se i loše stvari, pa opet, za svijet kaže da je “divno mjesto”.

“O kako su ljudi dobri! Čini mi se da ono što ne valja živi samo u velikim gradovima”, kaže.

Za nevolje koje bi ga zadesile na putu, kaže da nisu ni vrijedne pomena i da uvijek nakon njih uslijede dobre stvari.

“Dešavalo se da se na putu autobus pokvari, pukne guma… i ne možemo da nastavimo put. Ja tada dalje nastavim sam, dođem u neko zabačeno selo i tu upoznam sjajne ljude… Bukvalno se nadmeću u čiju ću kuću da uđem. Možda je stvar i moje prirode – u tim selima nema struje, pa ja kad vidim žene da kuvaju, priđem i pomognem. I oni gledaju u nevjerici, čudno im je da je neki bijelac, muzungu, svratio uopšte i da komunicira sa njima. I uvijek ih počastim makar sitnicom”.

Edin uživa u običnim ljudima i mjestima. U selima koja obično obilazi, nema tehnologije, kuće su zemljane, tu nema ni stolica, ni kreveta. Od posuđa se tu nađu šerpa ili dvije, nekoliko tanjira i čaše, nema pribora, jer – sve se jede rukama.

“Postoje i sela, kao u Lesotu, u kojima su kuće bez prozora, a unutrašnji prostor je pregrađen obično nekim platnom”.

A baš u Lesotu, živi pleme Soto, za koje Edin kaže da su, iako kanibali, jako gostoprimni.

Nismo im više na meniju”, kaže smijući se.

Detalj iz sela Nazaret, Lesoto

Edin je na putovanjima upoznao mnoga plemena – Zulu, sa juga Zimbabvea, pleme Kosa iz Bocvane, narod koji umjesto govora “klika” ustima. Ipak, čini se da je posebno očaran Himba plemenom, koje nastanjuje sjever Namibije i jug Angole.

“Znao sam da neće biti problema obaviti dnevnu posjetu selu, jer mnoga plemena prilično dobro zarade od prodaje suvenira koje sami proizvode, ali da ću ovdje boraviti i spavati – nisam mogao ni sanjati”, zapisao je on u priči o posjeti Himba plemenu.

Sa žarom priča i o plemenu Long Neck (Dugi vrat), posebno o njihovim ženama, po čijim dugim vratovima je pleme i poznato.

Pleme potiče sa Tibeta, ali su zbog hladnoće emigrirali i naselili djelove današnjeg Mijanmara, Burme, Tajlanda, Laosa, gdje je bilo prašume, vode, zelenila. Nisu, kaže Edin, razmišljali da im tu, uz svu tu ljepotu, vreba opasnost, posebno od tigrova. Muškarci iz tog plemena su radili fizičke poslove, a žene su brinule o djeci i kući. Tako bi morale da idu i po vodu, gdje su bile žrtve napada tigrova. Kako bi spriječili smrt žena zbog ugriza tigra za vrat, počeli su da im, još dok su djeca, stavljaju oko vrata alke od mesinga ili zlata.

Kasnije je ono što je imalo praktičnu namjenu da zaštiti, postalo pitanje estetike – počele su im se sviđati žene dugih vratova, pa je i među ženama počelo bivati važno koja ima duži.

Tu se pamet ne pita

Edin je na putovanjima spreman na mnogo toga što u svom crnogorskom životu ne bi ni sanjao da učini.

Probao je skakavce, paukove, zmije, tarantule…

“Meni se mozak totalno isključi kad odem na put”, kaže.

Tako je bilo i na Islandu, gdje je plivao 8,5 minuta, u vodi čija temperatura je ispod nule.

Temperatura vazduha je iznosila oko šest i, iako su ga odvraćali od toga, Edin se, nezadovoljan snimkom, vratio i sjutradan zaplivao ponovo.

“U takvim situacijama i za hranu, mozak mi je potpuno isključen”.

Za dobar snimak je spreman da se približi lavu, da roni sa ajkulama…

“Vodiči kad vide gdje sam bio i šta sam sve radio, popuste i spremni su da mi izađu u susret. Svakako, prethodno me posavjetuju kako bi trebalo da se ponašam, pa su mi tako dali savjet i kad sam tražio da se fotografišem sa lavovima”.

EDINOV SAVJET: Prilazite lavu samo kada je sit, uvijek budite u položaju da ste visočiji od lava, ne okrećite mu leđa, ne trčite, nosite uvijek štap. Ako se branite od lava, nikad ga ne udarajte po tijelu, već direktno u glavu. Edin kaže da je najbolja odbrana od lavova, tigrova… boja – dakle, nosite jako plavu ili crvenu odjeću

Izazov: Obići cio svijet

Brojati do stotinu je izazov za osnovce. Nabrojati stotinu država – isto. Toliko smo makar znali svi koji smo ikad igrali igru gradova. Ali nabrojati svako mjesto, selo, grad, rijeku, jezero, hram, nazive plemena, pa pritom zapamtiti i ime svake osobe koju upoznaš ili tek sretneš – to nisam sigurna da bih uspjela. Svaki put kad slušam Edinove priče, u nevjerici razmišljam o tome sa kakvom lakoćom on pominje upravo nazive mjesta koja je posjetio i imena ljudi koje je sreo na putu.

Sa istom lakoćom on, dok prepričava doživljaje, u telefonu pronalazi fotografije – skoro trenutno. I imam osjećaj da zapravo svaki put gledam film, jer Edin priča, a meni se pred očima, dok on na telefonu traži fotografije, smjenjuju pokretne slike.

Edin ne zna da li je neko iz Crne Gore već obišao stotinu država. Kaže da nije lako. Ipak, kad ispuni taj cilj, ide dalje.

“Pokušaću da osvojim sve zemlje svijeta. Ako me zdravlje posluži, uspjeću u tome, ako ne prije, onda u sljedećih deset godina”.

Edin o putovanjima objavljuje na svom blogu, učestvovao je na Ignite Podgorica, u Podgorici i Tuzima je imao više izložbi fotografija, rado je viđen gost u medijima. 

Ako ste dosad propustili, Edina možete čuti i vidjeti na TEDx Podgorica, koji se 5. septembra održava u KIC “Budo Tomović”. Prezentacije počinju u 17.00 sati.

Ja nestrpljivo čekam da svoje ilustrovane priče konačno sroči u knjigu…

Komentari

comments