Šetnja za osmjeh i najljepši pogled na kanjon Cijevne

Šetnja za osmjeh i najljepši pogled na kanjon Cijevne

Iako sam odrasla na Neretvi, naučila sam da plivam u vodama Cijevne. To je zato jer sam svaki ljetnji raspust, dok sam odrastala u Mostaru, provodila u Crnoj Gori i jer su nas, mene i drugu djecu iz familije, ujak i tetak ljeti uvijek vodili na Cijevnu. Znala sam svaki kamen na Gusinjskoj, na plaži Trgaja…

Naučila sam najprije da ronim. Tako sam se lakše održavala na vodi. Sa glavom ispod površine. Srećna jer “plivam”, posmatrala bih tako bebe ribe i kamenje na dnu rijeke.

I ne bih bila tužna ako neko ljeto ne bismo proveli na moru. Cijevna je za mene bila okean.

Prođe otad trinaest Bajrama… Ma prošlo je i mnogo više nego u toj pjesmu Zabranjenog pušenja od kada je moja porodica došla iz Mostara u Podgoricu.

Od te 1992. Cijevna mi je bila još dostupnija, jer sam sada stalno bila tu. Cijevna je za mene i danas logičan izbor ako sa društvom želim na izlet, roštilj… I kad poželim da vozim bicikl, vožnja uz kanjon Cijevne je jedna od meni dražih.

Juče sam bila u selu Deljaj. S pravom kažu da se iz njega pruža najljepši pogled na kanjon Cijevne! Poslije toliko godina druženja sa Cijevnom, juče sam prvi put tu rijeku vidjela u punoj njenoj ljepoti.

Pogled na kanjon Cijevne iz sela Deljaj
Pogled na kanjon Cijevne iz sela Deljaj

Selo Deljaj vidim prvi put. Prvi put sam za selo čula kad sam nedavno vidjela poziv Planinarsko-sportskog kluba Montenegro Guide za humanitarnu akciju “Šetnja za osmjeh”. Nije to prva humanitarna akcija tog kluba, ali je prva u kojoj ja učestvujem, jer sam konačno ugrabila jedan slobodan i sunčan dan vikenda.

Slađana i njena djeca, Foto: Montenegro Guide
Slađana i njena djeca, Foto: Montenegro Guide

Šetnja za 33-godišnju Slađanu Konatar iz sela Sretna kod Pričelja i njeno petoro djece počela je vožnjom pored Dinoše, uz Cijevnu.

Usput smo viđali lovce. Jedan se baš vraćao iz lova. Na prikolici je vukao vepra iz kojeg je još šikljala krv. Razmišljala sam: Ako je ovaj ulovio vepra tamo gdje mi idemo, onda je vrlo moguće da i mi naletimo na jednog? Ne pomislih to iz želje da lovimo veprove. Samo sam pomislila – jesmo li bezbjedni? Imamo li biber sprej (kad smo se lani pogubili prilikom uspona na Ostrovicu, spremili smo dva spreja, za medvjede. Srećom, izvukli smo se iz šume bez tog susreta :)…

Uspon smo počeli nedaleko od napuštene granične karaule i škole, sa oko 100 metara nadmorske visine. Zatrijebačko selo Deljaj se nalazi na oko 900 mnv. Nije 800 metara baš mala visinska razlika, posebno ako kao ja niste bili na planini godinu dana. Srećom, ovdje nema naglih uspona, staza do sela vodi putem na cik-cak, što umanjuje napor. To važi za uspon.

Spuštanje je po običaju druga pjesma – ni dva andola poslije ture nisu sinoć umirila bol u mojim koljenima. Ali, hvala na pitanju, danas samo bolje :)

Uspon po kamenjaru, kamenu, kroz šumu i šiblje do sela traje oko tri sata. Cijelim putem, dužine oko 12 kilometara, ste izloženi suncu – što bi mene odvratilo od iste ture usred ljeta. Ovo je jedna od onih tura idealnih za sunčane jesenje i zimske dane, poput jučerašnjeg. Iako 20. decembar, usput smo naišli na zmiju i visibabe.

Da je kraj penjanju shvatićete kad ugledate veliki bijeli krst. Kako sam shvatila, krst visok oko devet metara su podigli mještani, kako bi označili da je selo hrišćansko.

Veliki bijeli krst, znak da ste blizu sela Deljaj
Veliki bijeli krst, znak da ste blizu sela Deljaj

Selo Deljaj je, kažu, nekada bilo poznato po proizvodnji meda i velikom broju majstora za zidanje i klesanje kamena. Iz sela se pruža pogled do kanjona Cijevne, Skadarskog jezera, planine Rumije i Albanije.

Pogled iz selaDeljaj
Pogled iz sela Deljaj

Iz sela Deljaj smo se, asfalnim putem, zaputili do Stjepova, oko kilometar dalje. Stjepovo je, kažu, centar Zatrijepča.

Valjda je zato domaćin Paško Ljucović kafanu u Stjepovu nazvao “Zatrijebač”. Tu smo, po preporuci, pojeli čuveni kačamak iz Malesije i kisjelo mlijeko. Manja porcija, što je sasvim dovoljno, vjerujte meni gurmanu na riječ, košta dva eura.

“Kako je lijepo ovo selo”, više puta je naglas svoj utisak ekipi za stolom, dok smo ručali, miješali Nikšićko pivo i kisjelo mlijeko, prenio Dejan iz Nava rentakar agencije, koja je obezbijedila besplatan prevoz za učesnike ture.

Zaista lijepo selo. I jedan lijep dan za kraj jeseni. I lijep, najljepši osjećaj jer smo šetali za osmijeh Slađane i njeno petoro djece i prikupili nešto preko 200 eura, slatkiše i garderobu…

“Da im se nađe za Novu godinu”, kaže Danilo, naš vodič.

Zbog toga ću manje misliti o onom smeću koje sam vidjela u lijepom selu. Nažalost, i lijepa sela imaju svoje mane…

I lijepa sela imaju svoje smeće...
I lijepa sela imaju svoje smeće…

PS: Ako želite da Slađani i njenoj djeci uljepšate praznike, možete to učiniti uplatom na račun: CKB 510130898128501685, sa naznakom Pomoć za Slađanu Konatar