Razglednica iz najurednijeg grada u Africi: U Kigaliju građani sami čiste ulice

Razglednica iz najurednijeg grada u Africi: U Kigaliju građani sami čiste ulice

Damira, ovdje ne bi dobila Iskru, jer ti je konkurencija velika, reče mi svjetski putnik, moj prijatelj Edin Krnić, nedavno, nakon što je posjetio Ruandu.

Edin putuje petnaestak godina, “od prestanka ratova i sankcija”, kaže. Dosad je obišao 67 država. Do kraja godine planira da brojku zaokruži na 80 (nisam ljubomorna, ne :))

O Ruandi znam dvije stvari – da je preskupa, o tome mi je govorila prijateljica novinarka Ivana Zobenica iz Zagreba, koja je kao gošća Turkish Airlinesa posjetila Afriku; znam i da je u Ruandi građanski rat između Tutsa i Huta, za samo 100 dana, od aprila do jula, 1994. godine, odnio skoro milion života.

Taj “najgori masakr modernog doba”, piše Kult, “na našim područjima je prošao gotovo neopaženo, zbog rata koji se još vodio na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine”.

Ta jeziva priča ispričana je i u filmu “Hotel Ruanda”.

Edina su, iako toga nije bio odmah svjestan, već na ulazu u Ruandu podsjetili na događaje iz prošlosti. Na graničnom prelazu, policajac ga je informisao da u bazi nema Crnu Goru i da je Edin prvi putnik iz Crne Gore koji stiže u Ruandu, ali mu nije pravio probleme.

“Imao sam urednu East African Visa (istočnoafričku vizu koja važi za Keniju, Ugandu i Ruandu) koju sam izvadio u Najrobiju i košta 100 USD”.

Dobro došli u Ruandu
Dobro došli u Ruandu

Nastavili su da komuniciraju i Edin je, vidjevši iza njega veliku fotografiju Paula Kagame, predsjednika Ruande, policajcu rekao da liči na njega.

“Velika fotografija je bila odmah iza njegovih leđa, tako da je bilo lako uporediti likove. Odgovorio mi je uz osmijeh No mister Edin, My President is brown, I am black”. Nasmijali smo se obojica, a ja sve do Kigalija nisam shvatao zašto mi je to rekao”.

Policajac je, šaleći se, podsjetio na tu 1994, na razlike koje su, kako je objavio DW, “posijali najprije belgijski kolonijalisti. Oni su imućne stočare uzdigli u privilegovanu kastu Tutsi, kako bi uz njihovu pomoć mogli vladati”.

Ukratko, nekako su ubijedili Tutse i Hute da među njima postoje – fizičke razlike…

O užasima rata, Edin je tokom boravka u Ruandi, slušao i od Ntaganire Pascaline, djevojka iz Kigalija koja je sa četiri godine gledala kako su joj oca ubili i raskomadali mačetama. Ona danas radi na recepciji u hotelu od koga sav prihod ide muzeju genocida u Kigaliju.

Ntaganira je sa 4 godine preživjela užase građanskog rata
Ntaganira je sa 4 godine preživjela užase građanskog rata

Edin mi je Ruandu predstavio u novom svjetlu – zato vam ovo i pišem – Ruanda je najurednija država u Africi!

Ta država se nalazi na istoku kontinenta, ima osam miliona stanovnika. Okružena je Ugandom, Tanzanijom, Burundijem i Kongom. Zauzima površinu od 26.338 kvadratnih kilometara – kao dvije Crne Gore.

Glavni grad Ruande Kigali je ubjedljivo najčistiji i najuredniji grad u Africi, u posljednjih sedam godina.

Građani organizovano svakog ponedjeljka čiste ulice kao svoje dvorište i to rade bez ikakve nadoknade od države. Uvjerio sam se da je centar Kigalija čist, da su svi parkovi besprijekorno uredni i održavani. Trudio sam se da za vrijeme boravka u Kigaliju nađem na ulici bar jedan papirić ili opušak od cigarete. Nije mi uspjelo”, kaže Edin.

Održati Kigali čistim je za afričke prilike mnogo teže nego što je to slučaj u Evropi – u gradu mnoge ulice nisu asfaltirane. A ne pomaže ni kišna sezona.

“Za vrijeme kišne sezone u Africi je jako teško biti uredan”, kaže Edin.

Dok čiste, građani Kigalija oblače fluorescentne prsluke, kako bi bili vidljivi. A nas mrzi da obučemo prsluk dok vozimo bicikl…

U supermarketima i prodavnicama u Kigaliju (u Ruandi uopšte) se ne koriste plastične kese – one su zakonom zabranjene!

Ne sjećam se da sam čula da je Ruanda ekološka država… hm… a ispade da je ekološkija od Crne Gore, koja se time diči. Na papiru, uglavnom…

“Sjetio sam se vremena kada sam bio dijete i kada je moja majka išla u trgovinu sa cegerom napravljenim od pruća. Takvi i slični se danas mogu vidjeti kod stanovnika Ruande”.

Edinu je za oko zapalo i da se ulična rasvjeta u Kigaliju napaja sa solarnih panela.

“Isto sam vidio i po školskim dvorištima gdje je na svakom reflektoru na školskom stadionu postavljen po jedan solarni panel. Vozeći se prema svom smještaju, na nekoliko kilometara od centra grada, na svakoj kući, pa i onima od zemlje, bez stakla na prozorima, vidio sam po jedan ili dva solarna panela”.

Da li biste čistili svoj grad, ovako kao građani Kigalija – jednom sedmično, predano, bez nadoknade? Da li ste spremni da prijavite svaku nepravilnost u vezi sa ekologijom i zaštitom životne sredine? Odrekli biste se plastičnih kesa? Šta vas sprečava da se odlučite za alternativne izvore energije, poput solarnih?

Edin Krnić je jedan od polaznika druge blog radionice koju, u saradnji sa Telenor fondacijom, organizuje Digitalizuj.me. Ako o njegovim putovanjima niste dosad čitali na portalu Vijesti ili ste propustili podgorički Ignite i njegove priče o tome kako je preživio napad tigra, plivao s ajkulama, uzimao kokain da bi se popeo na 5.400 metara visoku planinu… preporučujem da pratite njegov blog koji će sigurno početi da piše po završetku obuke!

PS: Javiću vam adresu ;)

Komentari

comments