Škola trčanja “Gump”, ekipa sa kojom ćete naučiti da trčite i, najvažnije, da pobijedite sebe

Škola trčanja "Gump", ekipa sa kojom ćete naučiti da trčite i, najvažnije, da pobijedite sebe

Podgorica. April. Park šuma Gorica. Grupa rekreativaca počinje prvi trening. Minut trčanja. Tri šetnje. Minut trčanja. Tri šetnje. Minut trčanja. Tri šetnje. Zajapurena lica su jedva čekala kraj. A trajalo je tek desetak minuta.

Šest mjeseci kasnije, isti ti ljudi su, nakon 75 zajedničkih treninga i ko zna koliko samostalnih, prošli kroz cilj Podgoričkog maratona, istrčavši svoje prve velike trke. Ivana Gojković i Savo Mirković svoj prvi polumaraton – trku od 21 kilometra.

Ivana i Savo su polaznici Škole trčanja “Gump”, čiji je organizator Igor Majer, crnogorski triatlonac, prvi Ironman iz Crne Gore i osnivač Multisport akademije “Mayer”.

Sa njima je u aprilu treninge počelo još 59 polaznika. Ipak, do kraja programa je treniralo njih 28 i svi su oni istrčali  polumaraton. Ostali iz te prve grupe su, kaže Igor, sa treninzima prestali tokom ljeta. Novih 15 članova se ekipi pridružilo u septembru i od njih je šestoro na Podgoričkom maratonu trčalo trku na 10, a devet trku na pet kilometara.

Prvi trening teži od završne trke

Sa jednog od prvih treninga, Foto: “Gump”

Jednom sam, negdje baš na početku rada škole, i sama prisustvovala treningu. Grupu su činili ljudi različite fizičke spremnosti, pa su ih, i tokom zajedničkog treninga, vodili različiti treneri – kako bi svako mogao da poštuje svoj tempo.

“Prvi trening minut trčanja, tri minuta šetnje, minut trčanja, tri minuta šetnje, minut trčanja, tri minuta šetnje! Jaaaao, taj drugi minut trčanja, mislim da nikada neću zaboraviti. Svi smo bili crveni u licu kao da smo trčali nekoliko kilometara. Tako crveni u licu nismo bili ni kada smo završili polumaraton, pa vidi kako je to bilo. Znači, forma nikakva”, sjeća se Savo prvog treninga na Gorici.

Uslijedili su novi treninzi, a onaj koji Savo ne zaboravlja je prvih 20 minuta trčanja u kontinuitetu.

“Pripremali su nas za to nekoliko nedjelja, na svakom treningu nas plašili. Jaooo, kako smo bili uplašeni od toga. I onda, kada je to prošlo i kada smo preživjeli, više nas niko nije mogao uplašiti. A onda krajem oktobra – 21 km u kontinuitetu”.

Za školu trčanja se odlučio jer se “sa svojih 40 godina i 94, 95 kilograma… osjećao mnogo teško”.

“Moralo se nešto uraditi”, govori o razlozima zbog kojih je odlučio da tog aprila počne sa treninzima.

I ranije je, dodaje, pomalo trčao, vozio je bicikl, ali je posljednjih godina zapostavio treninge i kilogrami su se gomilali, a kondicija opala.

“Tako je to kada se oženiš”, kaže u šali.

Ivana je u vrijeme kada se priključila ekipi iz “Gump” škole, bila sportski vrlo aktivna. A njenu odluku da počne da trči “pogurala” je poruka Siniše Ubovića, glumca, pisca i motivacionog govornika, koji je tih dana na Facebooku govorio kako je u 43. godini počeo praktikovati trčanje.

“Pomislila sam kako nikada nisam imala dovoljno istrajnosti za tu sportsku displicinu. Pomislila sam kako je divno pomjeriti sopstvene granice i spoznati fleksibilnost našeg tijela. Potom sam ugledala post o početku rada Škole trčanja ‘Gump’. Meni je to bio jasan znak. Prijavila sam se i tako je počela jedna nova priča u mom životu”.

Ivana na cilju Podgoričkog maratona, Foto: Facebook

“Postali smo vrhunski mentalni borci”

Iako u to vrijeme kondiciono jako spremna i uprkos tome što je tada trenirala četiri do pet puta nedjeljno, Ivana navodi da je “za svaku sportsku disciplinu potrebna posebna vrsta kondicije”. Pa i za trčanje.

“Bilo je teško adaptirati se na sportsku aktivnost u prirodi, na timske treninge. Nisam imala slična iskustva. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, treninzi su postajali sve zahtjevniji, vremenske prilike nas nisu štedjele, ali mi nismo odustajali. Bila je to borba sa samim sobom, borba u kojoj je cilj samo jedan – proizvesti dobrog trkača i istrajnost”.

Dodaje i da bi, “da ekipa trenera nije bila tako pristupačna, divna za druženja i stručno potkovana”, i rezultati polaznika škole vjerovatno bili znatno slabiji.

“Ako uzmemo u obzir činjenicu da je cijela ekipa ljudi, koja se prijavila za neku od trka Podgoričkog maratona, istrčala željenu kilometražu, onda vam je jasno da proteklih šest mjeseci nisu bili usredsređeni samo na fizičke treninge. Mi smo se razvili u vrhunske mentalne borce, naučeni da nas u svakoj trci vodi ‘glava’, a ne naše noge“.

Konačna provjera: Sa Podgoričkog maratona, Foto: “Gump”

Savo kaže da je tokom prvih treninga bilo i sitnih povreda, ali da je razlog tome samo to što su neki, pa i on sam, “htjeli malo brže do cilja”.

“A to tijelo ne prašta. Kada poslije nekoliko povreda počnete da slušate trenere, onda povrede prestanu”.

Spremni za nove izazove

Polaznici prve generacije Škole trčanja “Gump” se ovih dana pripremaju za narednu sezonu. Nastavili su da trče, a dio vremena provode u teretani, gdje rade na snazi. Plan je, kako navode, da tokom zime i ranog proljeća učestvuju na trkama u Beogradu, Dubrovniku i Splitu.

“I sama znaš kako ti je bilo kada si počela da se pentraš po tim planinama. Prvi put si se na pola puta, vjerovatno, pitala što je ovo meni trebalo, a onda kada si stigla na vrh je prvo pitanje bilo – koji je sljedeći. E, tako je meni, a pretpostavljam svima nama, bilo. Negdje na 16. kilometru se pojavio glas koji je pitao što mi je ovo trebalo i svi smo ga utišali. A onda, malo nakon što smo prošli cilj, smo se pitali – koja je i kada sljedeća trka“, priča Savo o utiscima sa Podgoričkog maratona i planovima.

On je, zahvaljujući iskustvu iz škole “Gump”, počeo da ostvaruje stari san – da učestvuje na triatlonu i dosad je završio pet trka. Planira učešće na Ocean Lava Montenegro, u maju. Ta trka podrazumijeva 1.9 kilometara plivanja, 90 vožnje bicikla i 21 kilometar trčanja.

Savo je od aprila završio pet triatlon trka, Foto: Facebook

I Ivana ima velike planove.

“Sebe vidim kao mentalnog pobjednika. Ostvarila sam svoj cilj i već sada se spremam za naredne trke. Namjeravam uzeti učešće na Splitskom maratonu u februaru, 2018, kao i na maratonu u Madridu, 22. aprila”.

Nova generacija startuje u aprilu

Polaznici škole su, očigledno, motivisani. I organizatori su uspjeli u naumu – da ljudima pokažu i dokažu da mogu mnogo više od onoga što misle.

“Nije mi cilj da ih vječito tjeram da dolaze na treninge, već da ih edukujem i ukažem na dobrobit trčanja i rekreacije. Od njih zavisi koliko i kada će je upražnjavati”, kaže Igor.

A Savo me dopunjava i kaže da sam zaboravila da pitam da li su u školi dobili ono što im je na početku rečeno da hoće.

“Nismo! Niko nam nije rekao da ćemo upoznati nove sjajne ljude, koji su isto tako postali zaluđeni za trčanje. Niko nam nije rekao da ćemo uživati u krstarenju Skadarskim jezerom i praveći roštilj na Igorovoj terasi. Niko nam nije rekao da će neki polaznici škole postati, bar meni, uzor, svojom željom da, uprkos svim preprekama koje imaju, istraju u ovome. Neću ih pominjati, vjerovatno bi se prepoznali. A, što se trčanja tiče… Ooo daaa, dobili smo sve što je rečeno – i više”.

I dok pišem ovu priču, sjetim se kako su me, na pomen Škole trčanja, mnogi pitali – zašto bi iko ikoga učio da trči?

Je li vam sada jasno?

Nova generacija polaznika koji će biti pripremani za učešće na Podgoričkom maratonu, 2018, sa treninzima počinje u aprilu. O detaljima se informišite putem Facebook stranice škole.