I sama sam se zatekla u takvoj situaciji pa odlučih da ova tema dobije svoje mjesto na digitalnom nebu, jer na kraju krajeva – može nekome biti i od koristi.
Psi ne bježe tako često od kuće kao što je slučaj sa macama koje nestanu i po 10 dana da bi se ofucane vratile kad ih popusti zaljubljenost ili šta već da ih je drmalo. Psi su jako vezani za svoje vlasnike i teško da ne uspijevaju naći put nazad čak i ako odu da se promuvaju po komšiluku. Pa opet Facebook svako malo ima postove gdje se traži takav ili onakav pas. Svi su voljeni, paženi, a vlasnici nesrećni baš kao što je bilo sa mojom aždajicom.

Dakle, dešava se da naši čupavi drugari jednostavno odlutaju. Razlozi su različiti i zavise od karaktera svakog pojedinačnog ljubimca. Ono što trebate imati na umu kada se to desi jeste da ostanete pribrani i ne paničite! Nemojte da vam je prva pomisao da je vašeg najboljeg prijatelja udario auto, otrovao bezobrazni komšija, uzelo prvo dijete i ponijelo kući. Prateći postove se dalo zaključiti da se psi brzo pronalaze već i prvog dana nestanka.
Elem, u nekim idealnim uslovima vaša potraga bi se trebala sastojati iz 3 koraka:
1. Obilazite pješke ili na bajsu prostor u radijusu kilometar od kuće dozivajući vašeg psa. Ne stidite se i budite glasni. Postoji mogućnost da se zavukao u komšijsku ostavu i da su ga greškom zatvorili pa je odlučio tu da odspava.
2. Ako dozivanje nije dalo rezultate, pređite na društvene mreže. Zamolite prijatelje da dijele fotografiju vašeg psa sa kontaktima na koje mogu da vas pozovu. Isto učinite i na grupama koje se bave udomljavanjem pasa. Možda je baš neko tamo postavio informaciju o pronađenom psu.
3. Pored toga što su društvene mreže jako zahvalne i jednostavno dopiru do najvišeg broja ljudi treba imati na umu da ima i onih kojima nisu zanimljive. Iz tog razloga treba pristupiti sistemu lijepljenja postera po gradu i kucanjem od vrata do vrata. Ova opcija zaista iziskuje previše energije, ali uvijek možete pozvati prijatelje da vam se pridruže i olakšaju posao. Na kraju krajeva, možete bar fokusirati potragu na jednom dijelu grada ako vam neko kaže da je ga je viđao tom i tom ulicom.

Kada je naš pas pobjegao po drugi put, nakon samo 5 minuta od izlaska iz kuće, dobila sam poziv da je Flek na sigurnom ali ipak tuđem dvorištu :)
Drugi i osnovni uslov je čipovanje vašeg ljubimca. Ne treba ni objašnjavati koliko je samo problema izazvao crnogorski čip kada je Flek prvi put odlučio da pobjegne od kuće. Isto bi se desilo i ovdje.
I kao krajnja opcija, ukoliko ljubimac nema ni čip ni pločicu sa kontaktom, preuzima ga azil koji na svom sajtu i Facebook stranici objavljuje fotografiju životinje, kao i podatke kako bi se vlasnik što lakše pronašao. Pošto moja aždajica nije imala ni pločicu sa kontaktom, a ni čip nije bio od pomoći, sat vremena nakon iscrpljujuće potrage po tuđim baštama oko naše kuće, uplašen izraz Mileta nađoh upravo zahvaljujući čudesnom guglu. Mališa je konačno evidentiran i u slovenačkoj bazi podataka, a usluga azila plaćena za nekih 40-ak eura.
Sa druge strane brdovitog Balkana, da je moj četvoronožni neumorni prijatelj završio u azilu na Vrelima Ribničkim, sada bih vjerovatno ucviljeno pokušavala da shvatim zašto je prav zdrav uspavan. Umjesto toga, dok ovo kuckam, Flek je odlučio da se “na moje oči popiški” i na taj način kruniše naše prijateljstvo – mojim pranjem tepiha dok se on razdragano valja po travi u dvorištu.