Pet eura i dvadeset i sedam centi za podsticanje održivih izvora energije. To je pet puta više nego u decembru, 2016. Za podsticanje privatnih biznisa. Ne bilo čijih. U tom biznisu je i sin bivšeg crnogorskog premijera. Građani su se davno srodili sa njim, pa ga iz milošte svi zovu Mali Blažo. Nekako imaš osjećaj da ti je neko iz kuće.
U januaru sam potrošila struje u iznosu 39,97 eura. Ne uzimam u obzir druge obračunske stavke. U decembru 28,49. Dakle – 11,48 eura je brojevima izražena razlika onoga što sam kao korisnik potrošila. Ali je moj ukupan račun za januar, kada je cijena struje pojeftinila za 4,74 odsto, veći skoro 30 eura.
O januarskim računima za struju dalje ne bih. Vidim, svi smo se lijepo potrošili. Neko stotku. Neko boga mi i blizu 300. Sigurno ima i onih koji troše više. Ja samo govorim o ljudima koje poznajem, koji nisu u “najstrašnijim” biznisima, rade, zarađuju pristojno, ali daleko od standarda za struju svu satkanu od zlata.
Iako su danima, cio mjesec, već tu, preko puta Skupštine, nedavno sam prvi put i sama zastala i popričala sa grupicom građana koja se tu okuplja “Za nas”.
“Šta misliš o temama vladavina prava, ekonomija…”, prekidam odmah sagovornika, jer mi je već dosadno. Dosadno, jer sam izabrala da sam običan građanin. A običan građanin u kući, kafani, sa porodicom, prijateljima… ne razglaba o vladavini prava i ekonomiji na visokom nivou.
Ja sam se, evo, danas požalila na račun za struju. I naknadu koju kao građanin moram da platim za održive izvore energije. Pet eura i dvadeset i sedam centi! Pet puta više nego mjesec ranije, hej!
I to je moja ekonomija. I ja bih da na tu temu razgovaramo na nivou koji mene kao građanina najdirektnije pogađa. Sagovornika je, vjerujem, mnogo, jer građana ima više nego donosioca odluka.
“Šta misliš o ovom sa Njegošem”, prekida me sagovornik ponovo, dok sam ja sa pričom u realnim, meni i meni bliskim ljudima poznatim problemima u zdravstvu.
“Ne zanima me”.
I ne zanima me. Ne na onom nivou na kojem se ta tema tretira danima u medijima. Istini za volju, i među građanima. Jer su nekako lako zapaljivi i zaborave da stižu računi, da se mora jesti i piti, (pre)živjeti mjesec.
Njegoš, pismo… eto građana spremnih da brane ono što možda i ne razumiju. A donosioci odluka trljaju ruke, jer su “bacili kosku”, malo zabavili narod i skrenuli ljude sa važnijih tema.
Kad se prije nekoliko mjeseci pojavio novi crnogorski bukvar, zapališe se društvene mreže, diže se uzbuna zbog nekoliko slova. I onda se sjetim mog bukvara iz 1982. i razmišljam o pričama poput onih sa bakom koja, noseći kese, prelazi ulicu i djevojčicom koja joj pomaže. I ja se toga jasno sjećam i danas. I kad god krenem u kupovinu, pitam komšinice, dok sunčaju stare kosti ispred kuća, treba li im nešto.
I hoću da djeca uče o sličnim vrijednostima, a ne da je najvažnija stvar na svijetu govorim li jedan od nekoliko jezika koji me svrstavaju u određenu nacionalnu kategoriju.
“Želimo da sa građanima otvorimo diskusije”, nastavismo razgovor preko puta Skupštine.
I ja želim diskusije. I građane koji će konačno shvatiti da im Njegoš, crkve, džamije, pismo… neće platiti račune.
Želim građane koji će shvatiti da u samo dva mjeseca pet puta više plaćaju podsticanje privatnih biznisa.
