Marianne živi u Crnoj Gori skoro pola vijeka: Očarana sam, ali njene ljepote i prirodu moramo čuvati

Marianne živi u Crnoj Gori skoro pola vijeka: Očarana sam, ali njene ljepote i prirodu moramo čuvati

Turizam je najvažija djelatnost koja bi trebalo da obezbijedi ekonomski razvoj Crne Gore. Ali, da bi turisti dolazili u Crnu Goru, ona mora da bude čista, kaže Marianne Van Twillert, autorka bloga Montenegro-for.me.

Marianne je rođena u Holandiji. U Crnoj Gori živi više od 40 godina. Očarana je njenim ljepotama i u Crnu Goru se zaljubila na prvi pogled.

“Kada sam prije 46 godina stigla u Crnu Goru, odmah sam bila očarana njenim ljepotama. Sjećam se kako sam se prvi put autobusom spuštala starim putem sa Cetinja prema Budvi: žuka je cvjetala na padinama planine, sve je bilo žuto, a pogled prema Budvi izgledao je kao iz bajke. Naravno, tada se Budva sastojala samo od starog grada i nekoliko zgrada u zaleđu”, prisjeća se ona prvih dana u Crnoj Gori.

Marianne je radila kao prevodilac, što joj je omogućilo da obiđe cijelu Crnu Goru.

Durmitor
Durmitor

“Pošto sam rođena u ravnoj zemlji bez brda, sve sam više vremena provodila na planini, posebno na Durmitoru. Priroda je tamo zaista veličanstvena! Put iz Plužina prema Žabljaku preko Trsa je za mene jedinstven doživljaj i smatram da je to najljepša ruta u Crnoj Gori“, kaže ona.

Upoznaj domovinu da bi je više volio

Od kada je u penziji, Marianne više putuje, ne samo kroz Crnu Goru, već i kroz druge balkanske zemlje. Njen suprug Paul Wennekes je napisao prvi turistički vodič o Crnoj Gori na holandskom jeziku. Njih dvoje su obišli svaki skriveni kutak u Crnoj Gori.

“Često putujemo našim kamperom, što je najbolji način da ostanemo u dodiru sa prirodom. Volimo da idemo u Kučke planine i oduševljeni smo njihovom ljepotom. Mnogi Podgoričani sigurno ne znaju da na sat vožnje od grada mogu da nađu takvu divnu prirodu, mir i tišinu” , kazala je ona.

Marianne je svjesna da mnogi u Crnoj Gori nemaju mnogo vremena i novca za putovanja, ali vjeruje da bi više čuvali svoju zemlju kada bi je bolje poznavali.

“Mislim da moraju prije svega da postanu svjesni da je turizam najvažnija djelatnost koji treba da obezbijedi ekonomski razvoj. Mnogi koji nemaju prilike da putuju u inostranstvo, ne mogu da vrše poređenja i ne shvataju da su prirodne ljepote Crne Gore jedinstvene i da u stvari predstavljaju njeno najveće blago. Ali da bi bila atraktivna za turiste, mora da bude čista”.

Kučke planine
Kučke planine

Prirodu, kaže Marianne, nije teško očuvati.

“Samo treba voditi računa da nigdje, ama baš nigdje, ne ostavite smeće. To je najvažnije i to svaki stanovnik Crne Gore mora da zna i da primjenjuje”.

Iako u njenom kvartu nema posebnih kontejnera, pa Marianne iako želi, ne može da selektivno odlaže otpad, ipak plastičnu ambalažu odlaže u posebne kese.

“Time olakšavam posao Romima koji se svakodnevno bave pretraživanjem i selekcijom otpada. Oni odvajaju papir, staklo, metal, plastiku… I to je dobro rješenje kad već nema boljeg! Osim toga, odvajam stara odjeću i druge još upotrebljive stvari u posebne kese koje ostavljam na kuku pored kontejnera. To radim i sa starim hljebom”.

Poseljani, Skadarsko jezero
Poseljani, Skadarsko jezero

Djeco, naučite roditelje da čuvaju prirodu i okolinu

O prirodi i životnoj sredini u Crnoj Gori, prema njenom mišljenju, najmanje vode računa odrasli.

“Koliko ja znam, djeca sada itekako uče u školi da treba očuvati prirodu i životnu sredinu. I nadam se da to znanje prenose na svoje roditelje, jer to je ustvari populacija koja najmanje vodi računa o tome”.

Kazne (ni)su jedini način da se sačuva priroda

Za Marianne kazne nisu jedini način da ljudi počnu da razmišljaju o tome kako i gdje odlažu otpad.

“Kazne se mogu naplaćivati samo kad postoji policija koja piše prijavu kada vidi takav prekršaj. Neko mora biti nadležan. Pa onda, zar nije još veći problem što nema dovoljno kontejnera i korpi za otpad, posebno na sjeveru Crne Gore? Kad nigdje nema posebnih deponija za odlaganje kabastog otpada? Kad nema uslova za selektivno odlaganje? Nisu samo stanovnici krivi, i država bi trebala da preduzme mnogo više u tom pogledu. Šta na primjer mislite o akciji čišćenja koje su ove godine sproveli vojnici u Albaniji? Sve strane novine pisale su o tome”.

U Holandiji, gdje je rođena, građani se uče da čuvaju prirodu u školi, porodici, kroz razne aktivnosti i klubove.

“Nije ni čudno, zemlja je gusto naseljena i više nema mnogo prirode! Bićete iznenađeni, ali sam i tamo vidjela dosta smeća na parkinzima i pored šumskih staza. Svuda ima ljudi koji čuvaju prirodu i oni kojima je to svejedno. Jedna razlika pak postoji. Kazne u Holandiji su ogromne: za bacanje smeće iz vozila plaća se 140 eura. Ostavljanje smeća na javnom mjestu koštaće vas 370 eura, bacanje smeća u kanal ili rijeku 140 eura,a paljenje smeća čak i 460 eura“.

Svako domaćinstvo ima svoj STOP znak

U jednom od svojih blog postova, Marianne piše o svom imanju u Rogamima, na rijeci Zeti i saobraćajnim STOP znakovima koji se, kako kaže, u tom selu nalaze ispred svake kuće.

Saobracajni znakovi STOP

“Sada, nakon godinu i po dana, u tom pogledu se ništa nije promijenilo. Ti znakovi još postoje – na svakih 100 metara po jedan”, kaže Marianne, dodajući da na kratkoj dionici uskog zemljišta između nikšićke pruge i Zete ne postoji nijedan sporedni put, te da su svi znakovi postavljeni na privatnim prilazima koji služe pojedinačnim kućama.

“Zar stanovnici ovog sela ne znaju da – kad izlaze iz svog dvorišta – moraju dobro paziti kada se priključe na javni put”, pita se ona i dodaje da je i ovo zagađivanje životne sredine i traćenje državnog novca.

Marianne smatra da bi bilo mnogo bolje da se novac troši na neku vrstu ekološke policije, koja bi pazila da građani ne odlažu smeće u rijeku.

“Prošle godine mi se činilo da je Zeta dosta čista, ali kada sam juče obišla izvor u blizini imanja, naišla sam na ogromne gomile otpada – kako na obalama rijeke tako i oko samog izvora, popularnog mjesta za porodična okupljanja i roštilj-žurke. Postavljanje kontejnera ili korpe bi sigurno pomoglo – ali ko je za to odgovoran”.

Ko je kriv za otpad: Zeta
Ko je kriv za otpad: Zeta

Ekološka bašta: Puštam prirodu da ide svojim tokom

Marianne već pet godina gaji ekološku baštu, u kojoj za biljke koristi prirodno đubrivo.

“Na osnovu dosadašnjeg iskustva mogu da kažem da to nije teško. Uglavnom puštam prirodu da ide svojim tokom, a postepeno sam naučila koje povrće dobro uspije, a koje ne. Malo konsultujem internet, a dobijam vrijedne savjete od prijatelja Mladena koji živi u ovom kraju i odlično poznaje karakteristike zemljište i sadnica”.

Marianne u bašti gaji krompir, luk, salatu, paradajz, paprike, patlidžan…

“I mnogo više. Od svega pomalo, samo za porodične potrebe. Ovog ljeta imali smo prvi put pipun i lubenicu, kakvo zadovoljstvo”.

Za spremanje zimnice, Marianne nema dovoljno vremena, ali plodove iz bašte čuva u zamrzivaču.

Marianne, kao Holanđanka, u svojoj bašti ima i tulipane, ali kaže da slabo uspijevaju.

“Vjerovatno ni klima ni tlo nisu mnogo pogodni, tako da ostaju niski i rascvjetaju se vrlo brzo. U mojoj bašti mnogo bolje uspijeva lavanda, ruzmarin, magnolija, budleja, jasmin i pelim”.

Raj u Rogamima
Raj u Rogamima

Osim proizvoda koje uzgoji sama, sa imanja koristi i ljekovito bilje koje raste svuda na livadi: kopriva, majčina dušica, kantarion i nana.

“Od nane pravim odličan sok”, kaže.

Pripremite sok od nane

Marianne je sa čitaocima Ozona podijelila i recept za sok od nane.

SASTOJCI:
30 grančica nane
2 litra vode
1,5 kg šećera
1 limuntus

PRIPREMA: Vodu i šećer kuvati oko pola sata, skinuti sa vatre, dodati limuntus i pustiti da se hladi. U mlaki sirup dodati grančice nane koje ste prije toga malo zgnječili. Pokriti posudu i ostaviti da odstoji 24 sata. Onda sirup procijediti kroz gazu i čuvati u flašama u frižideru. Pije se razblažen sa vodom ili kisjelom vodom.

Tekst je originalno objavljen na stranici Ekološkog pokreta Ozon

Komentari

comments