Prvi period života od 12 godina živio sam na Starom Aerodromu. I ili II faza, to nikad nisam znao, ni sada ne znam koja je koja – uvijek brkam te stvari – nikada neću ni znati. Uostalom, koga briga. Bilo je to u neposrednoj blizini stadiona FK “Grafičar”, na jednoj čistini koja se tad zvala Ćemovsko polje. Danas je tu beton.
Oko stadiona su bile livade, na kojima sam svakog dana imao super zabavu. Nije tad bilo raznih zanimacija kojima se djeca danas bave, pa da ne izbijam iz kuće, a-a. Svi su bili napolju. Na vazduhu. Lopta, biciklo, šišarke, frizbi, štogod.
U blizini polja bila je četinarska šuma koja vodi ka sportskom aerodromu i dalje ka albanskoj granici. Nikad nisam išao do kraja jer sam se bojao “mrtve straže” kojom su me plašili stariji. Kao – upucaće me bez upozorenja. OK – nema zalaženja duboko u šumu. Danas je djeci teško objasniti takve stvari. U toj šumi smo vječito visili po drveću. Zato smo uvijek kući dobijali blage kritike od roditelja, majki uglavnom, zabrinutih kako će oprati smolu sa garderobe. Mi se lično za smolu sa kože nismo mnogo brinuli. Majka priroda, smola k’o smola, upiće je koža ili će se osušiti ili nešto, za par dana je neće biti i to je sve oko toga. Tada sam mnogo manje brinuo oko stvari.
Sa majkom i tatom sam počeo da trčkaram u toj šumi. Oni su bili mladi i sportskog duha i svakog dana su džogirali. Dobio sam i prvi kompleks na tom terenu – nikad nisam uspio da prestignem majku. Na Ćemovskom polju, majka je dovijeka šampion i to je zapečaćeno.
Neke komšije su hvatale štigliće za prodaju – to je tad bilo popularno. Namažeš štapić sintelanom, staviš u trnje da izgleda kao prirodna grančica pogodna za slijetanje, štiglić sleti i zalijepi se, uhvatiš ga tako nemoćnog, ubaciš u kavez i prodaš. Na moju tadašnju žalost, a sadašnje zadovoljstvo nikad nisam to radio, moji mi nisu dozvoljavali takve postupke i sada sam im beskrajno zahvalan. Jedini kontakt koji sam imao sa svim tim sistemom je da sam jednom kupio štiglića od nekog komšije koji je bio profi “lovac”, i u prebacivanju iz kaveza u kavez mi je pobjegao. Idealno!
Na stadion smo često ilegalno upadali kroz oštećenu ogradu/mrežu, jer igranje fudbala na otvorenoj livadi pored stadiona sa kamenjem kao stativima i nije bilo previše uzbudljivo. Na drugoj strani stadiona iza sjevernog gola je bila kućica u kojoj su živjeli čuvari – porodica Roma, i uvijek su nas tjerali kad su imali živaca za to. Mi smo definitivno imali živaca da se svaki čas vratimo čim oni uđu u kuću. Kolateralna šteta svega toga je par zaplijenjenih fudbalskih lopti. Kod te porodice Roma sam prvi put vidio koncept kokošinjca u starom mercedesu i to mi je bilo nevjerovatno kul.
Sa prvim drugarom u životu sam igrao “autića” tu ispred njegove kuće, na betonskoj ploči. Crtali bi stazu u milion detalja crvenom ciglom, krečnim kamenom ili eventualno kredama ukradenim iz škole. Staza je sadržala jezera, mora, ostrva, bezbroj uskih krivina, kružnih tokova i komplikacija. Autić se gurao po tri puta otpozadi i ko bi prvi završio stazu (do kraja i nazad) bio bi pobjednik. Naravno, ako upadneš u jezero ili more vraćaš se na početak. S istim likom sam vozio skejt kad su betonirali ulice, biciklo, igrali smo basket do kasno u noć kad je komšija jednog dana ukopao koš na sred raskrsnice. Bilo je to jedno veoma srećno i uvijek vedro stvorenje… i jednog dana Alen je umro. Leukemija, objasnili su mi moji. Tada sam prvi put čuo tu riječ. Kasnije sam shvatio zašto nikad nije imao kosu. Onda smo se odselili i nikad više nisam pošao tamo dugo godina, osim za školski kros.
Danas ponekad biciklom prođem kroz stari kraj. Moram biti specijalno psihički spreman za taj događaj. Svaki put slučajno odlutam, dok se vozim. Kao da me neki magnet povuče tamo. I odjednom – bam – nađem se u starom kraju, prepoznajem lica i kuće, ulice, kuću u kojoj sam ja živio, prozorčić kroz koji sam ulazio kad bih zaboravio ključ, držače roletni, drvo mandarine u dvorištu sa kog sam ovu voćku prvi put probao i baštu u kojoj je moja sestra uvijek čupkala cvijeće i dovodila do ludila gazdaricu botaničarku. Vidim da prekoputa ne živi više žena koja je dugo godina držala koze i čuvala sestrinu ogromnu kuću i kod koje smo kupovali kozje mlijeko koje sam tad prvi put probao i zavolio – čuh da su se rođaci posle 20 godina vratili iz Kanade i izbacili je na ulicu. Fin svijet, sa zapada. Nema više ni psa Badija, koji mi je svakog dana utjerivao strah u kosti pri povratku iz škole, a u stvari je samo htio da me njušne i da se pozdravi. Ispred Alenove kuće žamor, neki novi klinci, igraju se na ploči…
Nastaviće se
