Pljevlja sam prvi put vidjela krajem devedesetih. Bila je zima, išli smo iz Sarajeva za Gusinje, gdje sam u to vrijeme radila kao urednik “Plavsko-gusinjskog glasa”, mjesečnika za dijasporu. Neko je u kombiju pokazao rukom prema prozoru i rekao “ono su Pljevlja”. Vidjeli smo samo maglu.
Hajla, moja još do kraja neispričana priča. Ljetos, dok sam se igrala turiste u zavičaju, nisam popela vrh. I nisam ispunila obećanje da ću to uraditi do kraja ljeta. Mislila sam – zavičaj nigdje neće pobjeći, do Hajle se može kad god čovjek poželi.
Ja sam Kalač. Po ocu. Iz sela Gusnice, Kalače, kod Rožaja. Nisam nikad živjela u Rožajama. Rođena sam u Titogradu, odrasla u Mostaru. Kad smo došli iz Mostara 1992, ostali smo u Podgorici. Jednom je tata pomenuo da idemo u Rožaje, jer nismo imali ništa. Lakše je, mislio je, podnijeti nemaštinu među svojima. Nismo otišli. Svoje imamo i u Podgorici, pa smo ostali tu. Veći grad, misli čovjek, veće i
Zaljubila sam se. Ponovo. U Boku Kotorsku. I tako opravdala naziv prošlonedjeljne pješačke ture “Love Is In The Air” (Ljubav je u vazduhu). Ako se broji ovakva ljubav, svakako.
“Idem na planinarenje”, radosno sam, umjesto jednostavnog “ne mogu”, protekle sedmice odgovarala svima koji su me pozivali na druženje.
U djetinjstvu sam trenirala atletiku. Možda danas ne izgleda(m) tako. Danas se sa nevjericom sjetim kako sam kao dijete od osam, devet godina, sa lakoćom istrčavala krug, dva… nekad i više, oko stadiona pod mostarskim Bijelim brijegom. Bio je to nekad Veležov, danas stadion Fudbalskog kluba Zrinjski.
Iako sam odrasla na Neretvi, naučila sam da plivam u vodama Cijevne. To je zato jer sam svaki ljetnji raspust, dok sam odrastala u Mostaru, provodila u Crnoj Gori i jer su nas, mene i drugu djecu iz familije, ujak i tetak ljeti uvijek vodili na Cijevnu. Znala sam svaki kamen na Gusinjskoj, na plaži Trgaja…
Turizam je najvažija djelatnost koja bi trebalo da obezbijedi ekonomski razvoj Crne Gore. Ali, da bi turisti dolazili u Crnu Goru, ona mora da bude čista, kaže Marianne Van Twillert, autorka bloga Montenegro-for.me. Marianne je rođena u Holandiji. U Crnoj Gori živi više od 40 godina. Očarana je njenim ljepotama i u Crnu Goru se zaljubila na prvi pogled. “Kada sam prije 46 godina stigla u Crnu Goru, odmah sam bila očarana njenim
Oni jedno drugo nisu osvajali, nisu se jedno drugom udvarali i zavodili se međusobno. Zbližili su se, kako kažu, prirodno, baš onako kakvo je i okruženje u kojem borave – planine i priroda.
Kada vas neko prvi put opomene i kaže vam da za sobom, dok boravite u prirodi, ne ostavljate čak ni organski otpad, jer “u prirodi nije lijepo vidjeti na primjer koru od banane”, “niti divlje životinje treba da navikavamo na netipičnu hranu”, možda ćete se nasmijati. Zamislite da se, recimo, medvjedi navuku na sendviče sa pršutom? Ne bacati čak i organski otpad, jedan je od principa koje učesnike tura nastoji da
